Sjecam se Sabrije Ahmetaševica kao čovjeka koji je mogao biti primjer današnjim aktivistima i politicarima.Uvijek prvi i uvijek primjer u svakoj akciji,prvo  svojim radom ali i novčanim sredstvima.

I danas ljudi pricaju, ako ste u to vrijeme, započinjali gradnju  kuce,da je prva tura kod prevoza materijala uvijek  bila od njega.Zato su ga podjednako voljeli  svi ljudi u Lohinji bez obzira na nacionalnost.Takav ugled u narodu bio je presudan da ga izberu za predsjednika Saveza Komunista,što je tada bila naj veca politicka funkcija u MZ.
 Pocetak osamdesetih godina bio je period koji je obiljezio Sabrija Ahmetasevic.Prvo kao jedan od osnivaca i prvi predsjednik nogometnog kluba “Mladost”,a kasnije i jedan od pokretača akcije za dovođenje prvih telefona u Mjesnu Zajednicu.

Fudbalski klub “Mladost”pod njegovim rukovodstvom bio je primjer dobre organizacije.Odmah po osnivanju  kluba,Sabrija je svojim sredstvima kupio novu opremu za klub.Takode je svojim ličnim sredstvima ,za svaku gostujucu utakmicu obezbijedio  autobus za igrace i navijace,a poslije utakmice za sve igrace bili su obezbijeđeni cevapi i osvjezenje.Dobra organizacija dala je i dobre rezultate,pa je nogetni klub uvijek bio u vrhu lige u kojoj se takmicio,ali zbog toga što nisu imali svoj stadion nikad nisu ni mogli uci u visi rang takmicenja.

Privatni poduzetnik,farmer,donator i aktivista Sabrija je bio primjer  i uzor
ali i cvovjek koji je uvijek pruzao pomoc ili davao savjet.

   Pred pocetak rata,angazovan je u rezervni sastav policije,i u tome periodu posebno se angažovao  na očuvanju mira,sto je bio veoma zahtjevan zadatak u mjesovitoj sredini kakva je bila Donja Lohinja.Do zadnjeg dana života borio se za ideju Bratstva i Jedinstva u koju je čvrsto vjerovao i nadao se da ce nas ipak rat zaobici.

Tog 19 maja 1992 godine krenuo je da preuzme smjenu ,na skretanju prema Gornjoj Lohinji.

Iz vrbaka sa druge obale rijeke Sprece,pogođen je iz zasjede pjesadijskim naoruzanjem i bio je prvi poginuli branitelj na nasoj opstini.Mnogi lohinjaci vjeruju da su baš njega čekali jer su trazili naj boljeg.

Ako postoji simbolika onda je pucanj u Sabriju bio i pucanj u Bratstvo i Jedinstvo koje je on predstavljao i za koje je živio.

Pucanj u Sabriju bio je pokusaj da se ubije i ideja za koju se borio do zadnjeg dana svog zivota,među svim Lohinjacima koji smo živjeli i poznavali Sabriju  u tom vremenu ,ostala je duboka rana ,ali radi njega i radi svih naših Šehida koji su dali živote za BiH,ostala je da živi  ideja o građanskoj državi BiH,ravnopravnih naroda koji u njoj žive.To mora ostati trajno opredjeljenje za koje cemo se boriti .

I ovaj tekst i sjecanje na naseg SABRIJU AHMETASEVICA jedan je od načina da se borimo za ovu drzavu i ovu nasu zajednicu,a njega isticemo kao primjer.

Neka je vječiti Rahmet,nasem Sabriji i svim našim Šehidima…i neka im je lahka zemlja Bosanska.

1. Znali smo se mi Šestani okupiti cesto,ali obavezno u  ljetnim danima kada smo sakupljali  sijeno, i to jedan dio porodice na “Mehmedovom brdu”,a drugi dio u “Hadžijinoj Bari” ili “Polju”, kako smo  zvali taj rubni  dio  Lohinje  uz  Pribavu ,gdje živi pola naše porodice.Svi smo se uvijek radovali okupljanju i druženju a naj česce desavalo ,pored lokalnog izvorišta vode koji je koristila cijela mahala.
2. 
    Mustafa Šestan je nosio djedovo ime,rođen je u proljece 1971 godine,i bio je medju  najmladjim u porodici,ali se to nije dalo naslutiti po njegovoj fizionomiji jer je to bio golem momcina,izrazito visok ,izuzetno krupnih ruku,i vječitog širokog osmijeha.
   Otac Mustafin, Ramo…bio je vrijedan i čestit insan.
   I tako dok svi radimo,Čekamo mi podne da on podvikne:
   “-Šestaaaaniiii kahvaaaaaa”
   I svi koji ga čuju odlože halat,i krenemo prema hladovini ogromnog stabla trešnje ,pa poliježemo na prosušeno sijeno gdje nas ceka kahva u onim starim velikim fildžanima i hladna voda nasuta u tikve.
   Ramo i Mustafa su vec pripremili veliku stožinu za sijeno,pa sad kada smo se svi okupili i malo odmorili on bi ustajao da je ispravi i udari u zemlju.
   Niko to nije radio bolje od njega i svi smo se veselili još jednom poznatom ritualu koji se prepričavao na sijelima .
    Ispravi Mustafa onu stožinu zaoštrenu bez greške,a on se sagne skoro do zemlje ,obuhvati je onim širokim rukama i nagne malo na sebe pridržavajuci je čelom glave.Neko vrijeme se svi umire i prestanemo da dišemo.
   Ispravi se tada golema momčina ,podigne stožinu iznad glave ,i onda je snažno udari u zemlju.Sve isto ponovi jos jednom i gotovo.Samo je on mogao usaditi stožinu  od dva udarca.
   “Mašalaaaaa”-vikali bi oni stariji Sestani, … “isti djed Mustafa”..
    A Ramo se smješkao i svaki njegov pokret ili izgovorena riječ kao da je govorila…”Nema tog posla koji nemožemo nas dvojica završiti”.
3. 
     Bilo je ljeto 1994 godine,rat je bijesnio na sve strane,ali vec se vidjelo kako od onih seoskih straža izrasta ozbiljna armija.
   Utvrđene linije,Vojska u pripravnosti,manevarske čete koje odlaze na ratišta i vracaju se sa zarobljenim oružijem i opremom.
   Lovačko oružije zamijenjeno je automatskim,a na okolna brda se rasporeduju Pamovi,bestrzajni topovi,i minobacači svakog  kalibra.Mustafa se od prvog dana ukljucio u odbranu kao dobrovoljac, prvo u TO,zatimu 111 brigadu i na kraju u 212 BO-brigadu Gracanica.
   Odlaskom u 212 brigadu i česti odlasci na teren,doveli su do toga da je Mustafa sve rjeđe navracao kuci,a priče o njegovoj hrabrosti pričala je vojska u rovovima i zemunicama,i ljudi na sijelima kraj vatre ili svijece.
   Kad sretnem Ramu i upitam ga za Mustafu,on bi uvijek govorio:
   -“Ej da ga može ko nagovoriti da se vrati u Pribavsku četu,da je malo više kod kuce,ostadosmo ga željni ja i majka Hanifa…možda bi tebe i poslušao,…eto prije par dana nocio kod kuce,a četu mu digli naveče na Vozucu…njemu poručili kad se odmori pa  da onda ode u pripravnost,a on se spremio ujutro i otišao pješice za njima…Cijelu noc nismo oka sklopili slušali smo ga dok priča kako cemo sigurno pobijediti u ovom ratu i kad se sve završi da ce on biti oficir.”
   Vecina zemlje koju smo posjedovali nalazila se izmedju prvih linija,pa ova koja nam je ostala,a nalazila se u liniji stalnih sporadičnih pucnjeva od neprijatelja sa “Vrle strane” prema našem “Pamu” na vrhu Mehmedova brda,morala se obrađivati po svaku cijenu.
   Poranimo mi tako ujutro rano ,kosimo dva dana dok nas ne vide od  magle,  onda pokupimo i odmah vozimio sijeno dok se magla ne raziđe.
   Ali jedan dan magla je ustala brže nego ranije i mi nismo uspjeli potovariti sve plastove ,pa su nam tri veca ostala na brdu na otvorenom dijelu u zoni čestih dejstava.
   U ravnici je magla ustajala ranije,i pamovi sa Ozrena  otkrili  su Ramu i Adema u polju gdje su zaglavili sa traktorom dok su pokušavali izvesti natovareno sijeno… i poceli su po njima da dejstvuju.Kada su htjeli odustati i ostaviti traktor, pojavio se Mustafa i pomogao da se iščupaju i krenu prema kuci,a on se zaputio prema “Pamu” na vrhu brda,zatim ga iznio na sred brda  pod krušku, kako nebi otkrio položaj i ugrozio saborce pa otvorio vatru…onoliko koliko je imao municije.
   Nakon razmjene vatre ,uslijedilo je granatiranje i detonacije ,tri ili četiri razlicitog  kalibra…i onda tišina.
    Sledeci dan kad smo otišli po sijeno,nismo ga zatekli  jer su ga granate ponovo razbacale po njivi ,ali smo zatekli Mustafu kako hoda po brdu i sakuplja dijelove od projektila.
   -” Ej rodjaci oni su od vasih plastova pomislili da su nove zemunice i da se ponovo ukopavamo.Gađali su  ove plastove tenkovima i maljutkama,a i ja im nisam ostao duzan za ono pucanje po traktoru.Dobro se zavrsilo a vi ovo bolje ostavite jer je puno gelera.”
     Malo smo jos sjedili i smijali se,pa sam iskoristio priliku  da ga upitam,ono sto me je Ramo zamolio da probam:
    -“Musa a sto se ne vratiš ovdje u jedinicu na “Pam”,ti si ovdje prvi bio,u vojsci si to služio,to je tvoj vojnički rod,znaš da bi te i u komandi rado pustili,a i Ramo i Hanifa bi se čestito naspavali.”
    Nastala je tišina kao da je na trenutak razmišljao ,a onda reče one riječi koje cu pamtiti cijeli život.
   -“Znas rođo ,ako bi me ovde slučajno ranilo….vidiš li koliko je dole daleko prva linija pored Spreče,….e rodjo moj vidis koliko bi ja morao puzati da umrem dole na prvoj liniji…Rodjo puno daleko za otpuzati.”
   
   

   Prva linije odbrane na potezu od Tunela,prema Barakovcu-Mujanovom Mezaru-i dalje prema Lukavici,je dio ratišta iznad Doboja gdje su se linije  cesto pomijerale.Tog dana 22.10.1994 godine pripadnici 212 BO212 brigade zajedno sa ostalim jednicamaARBiH, pokušali su neprijatelja pomaknuti prema Doboju dalje od dominantnih kota oko Becnja,sa kojih je konstantno ugrozavan život stanovnika Svjetliče,Klokotnice i Lukavice.Mustafa je predvodio kao komandir izvidjacki vod sastavljen od prekaljenih najboljih boraca.

Kretali su sa Barakovca  naj dominantnije kote prema Radicima, i nakon žestoke razmjene vatre pogodjen je oko 7 i 30 gelerom granate.Nekako u isto vrijeme nekoliko stotina metara dalje u reonu Mujanova mezara oko 7 i 45 tesko je ranjen nas Lohinjak Hasib Salkanovic-Pičo.
 Zajedno su natovareni u sanitet i krenuli su pod jakom vatrom iz pravca Ozrena prema Lukavici,a vozač saniteta je bio Salkanovic Sejfudin-Sjano…Hasibov brat.U sanitetu cak trojica Lohinjaka.
Svi oni su naši heroji i ovaj tekst ima za cilj da ostane kao svjedočanstvo koliko je jedna mala zajednica kao Lohinja dala za ovu slobodu i Bosnu i Hercegovinu.Krv naših ranjenih  heroja i Šehida je prolivana na svim znacajnijim ratištima od Lendica ,Olova,Barakovca,pa do kucnog praga u Donjoj Lohinji.
Zato Bosna nije obična zemlja po kojoj se ore i sije,ona je zemlja natopljena krvlju ranjenih boraca,heroja i Šehida.A takva zemlja se zove..DOMOVINA.
Bože cuvaj Bosnu i Hercegovinu našu domovinu.
Bože svojom milošcu nagradi sve nase borce koji su branili našu Domovinu,posebno one koji su dali dijelove tijela i teško su ranjeni na putu do slobode.
Bože nasim Sehidima koji dadoše živote za Domovinu,podari lijepi Dzenet.
El-Fatiha.

Uvijek kada se prisjetim svoga djetinjstva,sjecanje me vrati u period moga školovanja do četvrtog razreda.Tada su učionice bile pune, u generaciji  po dva razreda  i to jedan iz Pribave jedan iz Lohinje ,a svaki razred je opet brojao 35 učenika.Kada je prilikom upisa falio koji učenik ,to se popunjavalo malađom generacijom.Ja sam tako upisan,pa sam iz tog razloga bio naj mlađi i rastom naj sitniji učenik u razredu.Prvi dan u školi sam raspoređen u prvu klupu ,jer iz zadnje  se nebi ni vidio,a pored mene je učitelj rasporedio  Hajru Ahmetaševića..
To je vjerovatno bio razlog da smo se uvijek drzali skupa,u klupi,na fizickom ili u timu koji je svaki dan prije nastave igrao utakmicu protiv Pribave.
Hajro je bio tih djecak koji se nije svađao ili tukao sa drugom djecom.Ja jesam,samo zato sto sam bio naj manji u razredu pa su svi oni koji su htjeli pokazivati misice uvijek birali mene.Hajro je razvađao i rastavljao i onda pomagao u klupi da se malo dovedem u red raščupan ili raspasan.Bio je odličan učenik,ali ne najbolji u razredu jer i tu kao da se trudio da ne povrijedi sujetu onih koji su se stalno dokazivali i trudili da budu naj bolji.
  Kada je dolazio ljetni raspust,naša Lohinjska rijeka je bila puna kupača i kupališta.

Okupe se djeca iz mahale izaberemo lokaciju,a onda kući po najlonske vreće i uskoro je kupalište bilo spremno.
Često su vlasnici okolnih parcela dolazili i uklanjali te nase radove,a mi bi ponovo nalazili drugu lokaciju i kao mali dabrovi  kretali sve  iz početka.
Naj duze smo se zadrzali ispod Salihove kuce,uglavnom zato jer Salih i Zikra nikada nisu zabranjivali da se krecemo kroz njihovu avliju.
Na kupalistu je bilo nekoliko skakaonica.Oni hrabriji skakali su sa obale ,ili sa starog Vrbovog panja visokog oko 3 metra.Na panju su se poslije nalegli stršljenovi ali se opet nije odustajalo nego samo se nije zaustavljalo i šepurilo na panju.Tako je bilo sve dok jednog dana u polju na sočkovačkoj strani nije izbila vrela voda.Ubrzo je napravljen bazen za kupanje na koji smo mi odlazili u manjim grupama ,krećući se stazama kroz polje ,prelazeci preko rijeke Sprece na mjestima koje smo mi zvali ..GAZOVI.Jedan takav prijelaz je bio na Tukovima,a drugi na Paćijevoj šljunkari koju smo koristili samo kad je rijeka bila veca i brza jer je od jedne do druge obale bila sajla za koju smo se drzali da nas brzaci ne odnesu.
Jednom kad smo se vracali u velikoj grupi,pregazili smo sprecu na Tukovima ,a onda u koloni po jedan išli obalom do mjesta gdje se ulijeva Lohinjska rijeka u Sprecu.Tu je bilo jedno kupaliste gdje je obicno bilo po nekoliko kupaca,obicno starijih koji su se mogli nositi sa brzacima na rijeci.Ja to mjesto nisam volio jer sam se jednom počeo tušiti kada me je ponio brzac,i prava je sreca sto je tu bio Cega,koji me je uhvatio za ruku i uspio oteti od vode i odvesti na obalu.
Hajro je sjedio na obali sa jos nekoliko kupaca,bio je dobar plivač i  pozvao me da se kupamo,ali ja sam mu rekao da ne volim ovaj dio Sprece,jer je puna granja i stabala u vodi na koje se mozes povrijediti pa se zbog toga nemoze ni skakati u vodu.Sjecam se dobro kako me je pogledao,a onda poceo da grize donju usnu … to je uvijek  radio kada je imao nesto na umu.Prišao je jednoj velikoj vrbi i poceo da se penje sve do vrha krošnje.Niko nije vjerovao da ce da skoci osim mene.Bez puno razmisljanja skocio je na glavu i vrlo brzo izronio onako kako se skakalo na rijekama koje su plitke.
I dok je plivao prema obali jedan brzak mu je odnio plasticnu papucu sa noge.Taj skok su poslije prepricavali na kupalistima jer niko poslije toga nije imao hrabrosti da ponovi nesto slicno.
 Početak rata je opet vezan za rijeku Spreču.Tu gdje je bilo nase kupaliste… sa lijeve obale pucali su iz zasjede i ubili dvojicu naših komšija.Ja i Hajro smo sad umjesto u klupama bili u istoj četi TO.
Tog dana 21.septembra.1992 godine,Hajrino odjeljenje je bilo u pripravnosti.U dnevni izvjestaj nije zabiljezena nikakva aktivnost neprijatelja iako je bilo duboko poslijepodne.Neuobicajno miran dan.Odjeljenje u pripravnosti je čistilo oruzije i čekalo da preuzme smjenu.A onda zvuk induktorskog telefona prekinuo je tisinu.Javio se komadant Bahrija,i rekao da je izvidnica javila da se od kakmuškog mosta  pored obale rijeke krece dobro naoruzana neprijateljska izviđačko -diverzantska jedinica.Komadant je upitao   hoce li neko dobrovoljno sa njim da krene u polje.Javili su se svi…njih šestorica.Napolju tišina nije bila dobar znak.Prešli su asvaltni put i rasporedili se u strijelce u razmaku od oko 20 metara.Komandant je bio blize sredini a Hajro je bio prvi sa lijeve strane.
Kretali su se polahko kroz visoku travu,a onda se prakticno sudarili sa neprijateljskom jedinicom.Prvi su vatru otvorili neprijatelji,i vjerovatno je Hajro pogođen tim prvim metcima jer se i kretao malo ispred ostalih.Uslijedilo je puskaranje sa obje strane koje je trajalo oko jedan sahat.Da se radi o planiranoj i koordiniranoj akciji od strane neprijatelja vidjelo se odmah jer su pocele da lete svijetlece rakete koje su osvjetljavale polje.Ukljucili su se tenkovi koji su zasuli naše polozaje i kuce na prvoj liniji.Bahrija je naredio povlacenje ali zbog jake neprijateljske vatre,trebalo je oko sahat i po da se okupe iza Suljine kuce.Svi su bili tu osim Hajre.
Hajrudin Ahmetasevic rođen 26.11.1967.godine kao pripadnik TO Gracanica  RjŠTO Gracanica ,poginuo je 21.09.1992 godine u Donjoj Lohinji u sukobu sa izviđacko diverzantskom grupom neprijatelja,pogođen metcima iz streljackog naoruzanja,braneci svoju Lohinju i svoju Bosnu i Hercegovinu.
Neka ti je lahka zemlja Lohinjska i Bosanska.
El-Fatiha.