Uvijek kada se prisjetim svoga djetinjstva,sjecanje me vrati u period moga školovanja do četvrtog razreda.Tada su učionice bile pune, u generaciji  po dva razreda  i to jedan iz Pribave jedan iz Lohinje ,a svaki razred je opet brojao 35 učenika.Kada je prilikom upisa falio koji učenik ,to se popunjavalo malađom generacijom.Ja sam tako upisan,pa sam iz tog razloga bio naj mlađi i rastom naj sitniji učenik u razredu.Prvi dan u školi sam raspoređen u prvu klupu ,jer iz zadnje  se nebi ni vidio,a pored mene je učitelj rasporedio  Hajru Ahmetaševića..
To je vjerovatno bio razlog da smo se uvijek drzali skupa,u klupi,na fizickom ili u timu koji je svaki dan prije nastave igrao utakmicu protiv Pribave.
Hajro je bio tih djecak koji se nije svađao ili tukao sa drugom djecom.Ja jesam,samo zato sto sam bio naj manji u razredu pa su svi oni koji su htjeli pokazivati misice uvijek birali mene.Hajro je razvađao i rastavljao i onda pomagao u klupi da se malo dovedem u red raščupan ili raspasan.Bio je odličan učenik,ali ne najbolji u razredu jer i tu kao da se trudio da ne povrijedi sujetu onih koji su se stalno dokazivali i trudili da budu naj bolji.
  Kada je dolazio ljetni raspust,naša Lohinjska rijeka je bila puna kupača i kupališta.

Okupe se djeca iz mahale izaberemo lokaciju,a onda kući po najlonske vreće i uskoro je kupalište bilo spremno.
Često su vlasnici okolnih parcela dolazili i uklanjali te nase radove,a mi bi ponovo nalazili drugu lokaciju i kao mali dabrovi  kretali sve  iz početka.
Naj duze smo se zadrzali ispod Salihove kuce,uglavnom zato jer Salih i Zikra nikada nisu zabranjivali da se krecemo kroz njihovu avliju.
Na kupalistu je bilo nekoliko skakaonica.Oni hrabriji skakali su sa obale ,ili sa starog Vrbovog panja visokog oko 3 metra.Na panju su se poslije nalegli stršljenovi ali se opet nije odustajalo nego samo se nije zaustavljalo i šepurilo na panju.Tako je bilo sve dok jednog dana u polju na sočkovačkoj strani nije izbila vrela voda.Ubrzo je napravljen bazen za kupanje na koji smo mi odlazili u manjim grupama ,krećući se stazama kroz polje ,prelazeci preko rijeke Sprece na mjestima koje smo mi zvali ..GAZOVI.Jedan takav prijelaz je bio na Tukovima,a drugi na Paćijevoj šljunkari koju smo koristili samo kad je rijeka bila veca i brza jer je od jedne do druge obale bila sajla za koju smo se drzali da nas brzaci ne odnesu.
Jednom kad smo se vracali u velikoj grupi,pregazili smo sprecu na Tukovima ,a onda u koloni po jedan išli obalom do mjesta gdje se ulijeva Lohinjska rijeka u Sprecu.Tu je bilo jedno kupaliste gdje je obicno bilo po nekoliko kupaca,obicno starijih koji su se mogli nositi sa brzacima na rijeci.Ja to mjesto nisam volio jer sam se jednom počeo tušiti kada me je ponio brzac,i prava je sreca sto je tu bio Cega,koji me je uhvatio za ruku i uspio oteti od vode i odvesti na obalu.
Hajro je sjedio na obali sa jos nekoliko kupaca,bio je dobar plivač i  pozvao me da se kupamo,ali ja sam mu rekao da ne volim ovaj dio Sprece,jer je puna granja i stabala u vodi na koje se mozes povrijediti pa se zbog toga nemoze ni skakati u vodu.Sjecam se dobro kako me je pogledao,a onda poceo da grize donju usnu … to je uvijek  radio kada je imao nesto na umu.Prišao je jednoj velikoj vrbi i poceo da se penje sve do vrha krošnje.Niko nije vjerovao da ce da skoci osim mene.Bez puno razmisljanja skocio je na glavu i vrlo brzo izronio onako kako se skakalo na rijekama koje su plitke.
I dok je plivao prema obali jedan brzak mu je odnio plasticnu papucu sa noge.Taj skok su poslije prepricavali na kupalistima jer niko poslije toga nije imao hrabrosti da ponovi nesto slicno.
 Početak rata je opet vezan za rijeku Spreču.Tu gdje je bilo nase kupaliste… sa lijeve obale pucali su iz zasjede i ubili dvojicu naših komšija.Ja i Hajro smo sad umjesto u klupama bili u istoj četi TO.
Tog dana 21.septembra.1992 godine,Hajrino odjeljenje je bilo u pripravnosti.U dnevni izvjestaj nije zabiljezena nikakva aktivnost neprijatelja iako je bilo duboko poslijepodne.Neuobicajno miran dan.Odjeljenje u pripravnosti je čistilo oruzije i čekalo da preuzme smjenu.A onda zvuk induktorskog telefona prekinuo je tisinu.Javio se komadant Bahrija,i rekao da je izvidnica javila da se od kakmuškog mosta  pored obale rijeke krece dobro naoruzana neprijateljska izviđačko -diverzantska jedinica.Komadant je upitao   hoce li neko dobrovoljno sa njim da krene u polje.Javili su se svi…njih šestorica.Napolju tišina nije bila dobar znak.Prešli su asvaltni put i rasporedili se u strijelce u razmaku od oko 20 metara.Komandant je bio blize sredini a Hajro je bio prvi sa lijeve strane.
Kretali su se polahko kroz visoku travu,a onda se prakticno sudarili sa neprijateljskom jedinicom.Prvi su vatru otvorili neprijatelji,i vjerovatno je Hajro pogođen tim prvim metcima jer se i kretao malo ispred ostalih.Uslijedilo je puskaranje sa obje strane koje je trajalo oko jedan sahat.Da se radi o planiranoj i koordiniranoj akciji od strane neprijatelja vidjelo se odmah jer su pocele da lete svijetlece rakete koje su osvjetljavale polje.Ukljucili su se tenkovi koji su zasuli naše polozaje i kuce na prvoj liniji.Bahrija je naredio povlacenje ali zbog jake neprijateljske vatre,trebalo je oko sahat i po da se okupe iza Suljine kuce.Svi su bili tu osim Hajre.
Hajrudin Ahmetasevic rođen 26.11.1967.godine kao pripadnik TO Gracanica  RjŠTO Gracanica ,poginuo je 21.09.1992 godine u Donjoj Lohinji u sukobu sa izviđacko diverzantskom grupom neprijatelja,pogođen metcima iz streljackog naoruzanja,braneci svoju Lohinju i svoju Bosnu i Hercegovinu.
Neka ti je lahka zemlja Lohinjska i Bosanska.
El-Fatiha.