Često ovih dana razmišljam o nečemu što se zove iskušenje.
Vjera kaže, kada Allah nebi  ljude stavljao na iskušenja, nego bi im stalno pomagao,ljudi bi se osili postali oholi,i bahati,0sjećali bi se nadmoćni i snažni i svijet bi postao veoma loš.
 Božanska mudrost je odredila iskušenje,i čojek u takvim situacijama postaje ,skrušen,izražava kajanje,traži pomoć od Gospodara i postaje ponizan i čestit.
Kad su podčinjeni, štite Njegovu vjeru, izvršavaju dužnosti koje vjera propisuje, naređuju dobro i zabranjuju zlo, bore se za  vjeru i pomažu druge ljude kojima je pomoć potrebna.
  Postoji bezbroj načina da nas Allah stavi na iskušenje.
Ja lično na iskušenju sa svojom  bolesti,i mozda je to trebalo da se desi da čovjek sebi kaže :
-Moram biti bolji,ponizniji kad sutra stanem pred Gospodara da imam hrabrosti reći ,Allahu oprosti mi grijehe.
  Moje svakodnevno razmišljanje na ovu temu desilo se poslije operacije,dok sam ležao na inenzivnoj njezi.
Negdje peti dan bez hrane i vode dok su se doktori boril za moj život,priznajem da sam i ja pomišljao na svašta.Nesnosna žeđ me je tjerala da tražim pomoć i da se nekome obratim jer sam bio na granici.
 Pozvao sam medicinara koga su zvali Mujo,i ja sam ga zamolio za malo vode ,bar da usne nakvasim.A onda odgovor koji me je zaledio:
Nije meni ime Mujo,meni je ime Mujaga,ali svi me eto zovu Mujo pa možeš i ti,ali ti vodu ne smijem dati ,evo malo ću ti gazom nakvasiti usne i ovo reći,Allah je na mnogo veća iskušenja stavljao poslanike i njihove porodice,a volio ih je više nego ikog.Tebi je mnogo lakše evo svi smo uz tebe ,doktori sestre porodica i svi ti pomažemo da ti olakšamo.Ovo je iskušenje i moraš da izdržiš i da se boriš.
Te riječi su promijenile sva moja shvatanja ,razmišljanja i učvrstile me na putu da ovo što je ostalo dunjalučkog života pokušam potrošiti, tako da Allah bude zadovoljan sa mnom.

E sad bih malo o razlogu zašto ovo pišem.
Mi stariji koji smo preživjeli rat,i stradanja ,koji smo učestvovali u odbrani sjećamo se i naših Šehida.Uzvišeni Allah,kaže da je neophodno da među vjernicima bude šehida, a polaganje života za Istinu (šehadet) kod Allaha zaslužuje najviši stepen i nagradu, a to se postiže samo žrtvovanjem svog života na Njegovome putu. 
Iza naših Šehida ostale su njihove porodice,njihovi roditelji,supruge  i djeca.
Pitam prvo sebe ,pa onda i sve nas jeli Allah kao jedan vid iskušenja stavio pred sve nas cijelu zajednicu da vodimo brigu posebno o njihovoj djeci,da im pomognemo uvjek kada je to potrebno.Nazalost svjedoci smo da mnogim od njih nije riješen ni posao niti egzistencija i o tome sam ja ranije pisao ali i Nihada Okanović u tekstu  Zuhdiji Šestanu koji možete pronaći na internetu,i koji treba podijeliti i pročitati stotinu puta dok se to ne riješi.
 Ja želim da napišem još jedan slučaj…
Juče poslije podne imao sam telefonski poziv i razgovarao sa jednim meni dragim čovjekom kome ne želim ime pominjati jer neznam dali bi mu to smetalo,ali vjerujem da će mnogi prepoznati o kome se radi.Sjećam se njegovog Babe koji je među privima stao u odbranu Države i Lohinje,i nakon teške bolesti preselio.
Momak je rastao i borio se sam,postao primjean učenik i dobar sportista rukometaš,i danas tvrdim naj veći talenat u svojoj generaciji.Pratio sam sa grupom Lohinjaka njegove treninge jer smo mi poslije treninga rukometaša imali rekreaciju i uvijek smo dolazili malo ranije da pogledamo trening.Bio je za nas najbolji,možda sam malo pristrasan jer je iz Lohinje,i odmah se to gleda drugim očima ,ali stvarno je bio dobar.
Često je trener na njega galamio,a mene je to bolilo jer sam mislio da je to zato što u publici nema njegovog Babe da ga pogura ili jednostavno da kaže stani hajvanu trenerski,ne galami na dijete.
Ej koliko sam puta ja imao potrebu da se sukobim sa trenerom zbog toga, ali zadržavalo me je to što sam znao da bi mu to samo odmoglo.Nakon završene srednje škole otišao je u Njemačku,zaposlio se zasnovao porodicu i opet ostao u rukometu na nekom nižem nivou,jer je trebalo i raditi i baviti se sportom.
Juče smo pričali dugo, međutim kada je rekao da želi da gradi kuću u Lohinji,ali ima neki administrativni problem oko priključka vode i da to nemože da riješi,nešto mi se steglo u grlu često sam prekidao razgovor…bilo mi je nekako neobično teško.
 Bez obzira što se snašao on ipak želi da gradi kuću u Lohinji.Želi da se vrati jednog dana.
Golemo.
 Neznam šta kaže statut ili pravilnik o vodi o tome.Prvi onaj koji je napisan sam ja napisao i formulisao a zatim odbor za vodu usvojio.Ali ne sjećam se detalja kao što neznam ni dali je bilo kakvih izmjena od strane odbora za vodu pa vjerujem da nadležni imaju uporište u tom i vjerovatno postupaju po njemu,jer zakon ,makar bio nakaradan je boji od bez zakonja.
 Ali u nekim slučajevima ako je potrebno i da s prekrši …treba ga prekršiti.
Jer kako je neko negdje zapisao “Pravila i postoje da bi se kršila”.Makar kod Šehidskih porodica.
Razmišljam možda je to i dio našeg …iskušenja.