Prema informacijama koje smo dobili danas , na svoje vječno odredište otišla je Lucia Zanarella iz Padove.Žena koja je sve nas u Lohinji zauvijek zadužila, svojim humanitarnim radom na poslijeratnoj sanaciji naše škole.

Negdje odmah po završetku ratnih dejstava, među  prvim obnovljenim objektima bila je i naša škola.Humanitarci iz Padove predvođeni Lucijom jednog dana došli su u dvorište naše škole.Sjećam se da sam joj govorio kako škola nije pogođena granatama,ali je mnogo više stradala,napuštena bez djece i učitelja.Zamolio sam je da pomogne ili će uskoro biti kasno za njenu sanaciju.Obećala je i ispunila obećanje.Uskoro  je stigao materijal i majstori iz Lohinje,uz pomoć volontera iz Padove ,bez prestanka su radili do njenog završetka.Jednog dana se pojavila na radilištu sa onim širokim osmijehom,sretna kao i svi mi što su se radovi bližili kraju i pozvala me na večeru i prijem u povodu završetka škole.
  Pitao sam je kakve su moje obaveze u organizaciji a ona mi je rekla u šali da samo obučem odijelo i stavim kravatu.Nisam otišao jer nisam imao odijelo ni kravatu,a do sutra nisam mogao da nabavim.Uvijek me je nekako bilo stid zbog toga.Zato smo mi po završetku škole organizovali malu svečanost u čast svih njih iz Padove a predvođenih Luciom,koji su za nas u to vrijeme učinili zaista veliku stvar.U svom obraćanju sam se obavezao tada da nikada nećemo zaboraviti djelo dobrih ljudi iz Padove ,ali prije svih djelo Lucie Zanarelli.
   Zato pišem ovaj članak kao obavezu da čuvamo sjećanje na ovu veliku humanitarku.Imao sam volju kad otvorimo našu novu školu da je pozovemo,znam da bi se zajedno sa nama radovala,ali sudbina je htjela drugačije.Spomenućemo njeno ime kada je budemo otvarali.
Hvala ti Lucia,počivaj u miru,mi te nećemo zaboraviti.