- Znali smo se mi Šestani okupiti cesto,ali obavezno u ljetnim danima kada smo sakupljali sijeno, i to jedan dio porodice na “Mehmedovom brdu”,a drugi dio u “Hadžijinoj Bari” ili “Polju”, kako smo zvali taj rubni dio Lohinje uz Pribavu ,gdje živi pola naše porodice.Svi smo se uvijek radovali okupljanju i druženju a naj česce desavalo ,pored lokalnog izvorišta vode koji je koristila cijela mahala.
Mustafa Šestan je nosio djedovo ime,rođen je u proljece 1971 godine,i bio je medju najmladjim u porodici,ali se to nije dalo naslutiti po njegovoj fizionomiji jer je to bio golem momcina,izrazito visok ,izuzetno krupnih ruku,i vječitog širokog osmijeha.
Otac Mustafin, Ramo…bio je vrijedan i čestit insan.
I tako dok svi radimo,Čekamo mi podne da on podvikne:
“-Šestaaaaniiii kahvaaaaaa”
I svi koji ga čuju odlože halat,i krenemo prema hladovini ogromnog stabla trešnje ,pa poliježemo na prosušeno sijeno gdje nas ceka kahva u onim starim velikim fildžanima i hladna voda nasuta u tikve.
Ramo i Mustafa su vec pripremili veliku stožinu za sijeno,pa sad kada smo se svi okupili i malo odmorili on bi ustajao da je ispravi i udari u zemlju.
Niko to nije radio bolje od njega i svi smo se veselili još jednom poznatom ritualu koji se prepričavao na sijelima .
Ispravi Mustafa onu stožinu zaoštrenu bez greške,a on se sagne skoro do zemlje ,obuhvati je onim širokim rukama i nagne malo na sebe pridržavajuci je čelom glave.Neko vrijeme se svi umire i prestanemo da dišemo.
Ispravi se tada golema momčina ,podigne stožinu iznad glave ,i onda je snažno udari u zemlju.Sve isto ponovi jos jednom i gotovo.Samo je on mogao usaditi stožinu od dva udarca.
“Mašalaaaaa”-vikali bi oni stariji Sestani, … “isti djed Mustafa”..
A Ramo se smješkao i svaki njegov pokret ili izgovorena riječ kao da je govorila…”Nema tog posla koji nemožemo nas dvojica završiti”.
Bilo je ljeto 1994 godine,rat je bijesnio na sve strane,ali vec se vidjelo kako od onih seoskih straža izrasta ozbiljna armija.
Utvrđene linije,Vojska u pripravnosti,manevarske čete koje odlaze na ratišta i vracaju se sa zarobljenim oružijem i opremom.
Lovačko oružije zamijenjeno je automatskim,a na okolna brda se rasporeduju Pamovi,bestrzajni topovi,i minobacači svakog kalibra.Mustafa se od prvog dana ukljucio u odbranu kao dobrovoljac, prvo u TO,zatimu 111 brigadu i na kraju u 212 BO-brigadu Gracanica.
Odlaskom u 212 brigadu i česti odlasci na teren,doveli su do toga da je Mustafa sve rjeđe navracao kuci,a priče o njegovoj hrabrosti pričala je vojska u rovovima i zemunicama,i ljudi na sijelima kraj vatre ili svijece.
Kad sretnem Ramu i upitam ga za Mustafu,on bi uvijek govorio:
-“Ej da ga može ko nagovoriti da se vrati u Pribavsku četu,da je malo više kod kuce,ostadosmo ga željni ja i majka Hanifa…možda bi tebe i poslušao,…eto prije par dana nocio kod kuce,a četu mu digli naveče na Vozucu…njemu poručili kad se odmori pa da onda ode u pripravnost,a on se spremio ujutro i otišao pješice za njima…Cijelu noc nismo oka sklopili slušali smo ga dok priča kako cemo sigurno pobijediti u ovom ratu i kad se sve završi da ce on biti oficir.”
Vecina zemlje koju smo posjedovali nalazila se izmedju prvih linija,pa ova koja nam je ostala,a nalazila se u liniji stalnih sporadičnih pucnjeva od neprijatelja sa “Vrle strane” prema našem “Pamu” na vrhu Mehmedova brda,morala se obrađivati po svaku cijenu.
Poranimo mi tako ujutro rano ,kosimo dva dana dok nas ne vide od magle, onda pokupimo i odmah vozimio sijeno dok se magla ne raziđe.
Ali jedan dan magla je ustala brže nego ranije i mi nismo uspjeli potovariti sve plastove ,pa su nam tri veca ostala na brdu na otvorenom dijelu u zoni čestih dejstava.
U ravnici je magla ustajala ranije,i pamovi sa Ozrena otkrili su Ramu i Adema u polju gdje su zaglavili sa traktorom dok su pokušavali izvesti natovareno sijeno… i poceli su po njima da dejstvuju.Kada su htjeli odustati i ostaviti traktor, pojavio se Mustafa i pomogao da se iščupaju i krenu prema kuci,a on se zaputio prema “Pamu” na vrhu brda,zatim ga iznio na sred brda pod krušku, kako nebi otkrio položaj i ugrozio saborce pa otvorio vatru…onoliko koliko je imao municije.
Nakon razmjene vatre ,uslijedilo je granatiranje i detonacije ,tri ili četiri razlicitog kalibra…i onda tišina.
Sledeci dan kad smo otišli po sijeno,nismo ga zatekli jer su ga granate ponovo razbacale po njivi ,ali smo zatekli Mustafu kako hoda po brdu i sakuplja dijelove od projektila.
-” Ej rodjaci oni su od vasih plastova pomislili da su nove zemunice i da se ponovo ukopavamo.Gađali su ove plastove tenkovima i maljutkama,a i ja im nisam ostao duzan za ono pucanje po traktoru.Dobro se zavrsilo a vi ovo bolje ostavite jer je puno gelera.”
Malo smo jos sjedili i smijali se,pa sam iskoristio priliku da ga upitam,ono sto me je Ramo zamolio da probam:
-“Musa a sto se ne vratiš ovdje u jedinicu na “Pam”,ti si ovdje prvi bio,u vojsci si to služio,to je tvoj vojnički rod,znaš da bi te i u komandi rado pustili,a i Ramo i Hanifa bi se čestito naspavali.”
Nastala je tišina kao da je na trenutak razmišljao ,a onda reče one riječi koje cu pamtiti cijeli život.
-“Znas rođo ,ako bi me ovde slučajno ranilo….vidiš li koliko je dole daleko prva linija pored Spreče,….e rodjo moj vidis koliko bi ja morao puzati da umrem dole na prvoj liniji…Rodjo puno daleko za otpuzati.”
Prva linije odbrane na potezu od Tunela,prema Barakovcu-Mujanovom Mezaru-i dalje prema Lukavici,je dio ratišta iznad Doboja gdje su se linije cesto pomijerale.Tog dana 22.10.1994 godine pripadnici 212 BO212 brigade zajedno sa ostalim jednicamaARBiH, pokušali su neprijatelja pomaknuti prema Doboju dalje od dominantnih kota oko Becnja,sa kojih je konstantno ugrozavan život stanovnika Svjetliče,Klokotnice i Lukavice.Mustafa je predvodio kao komandir izvidjacki vod sastavljen od prekaljenih najboljih boraca.
Kretali su sa Barakovca naj dominantnije kote prema Radicima, i nakon žestoke razmjene vatre pogodjen je oko 7 i 30 gelerom granate.Nekako u isto vrijeme nekoliko stotina metara dalje u reonu Mujanova mezara oko 7 i 45 tesko je ranjen nas Lohinjak Hasib Salkanovic-Pičo.
Zajedno su natovareni u sanitet i krenuli su pod jakom vatrom iz pravca Ozrena prema Lukavici,a vozač saniteta je bio Salkanovic Sejfudin-Sjano…Hasibov brat.U sanitetu cak trojica Lohinjaka.
Svi oni su naši heroji i ovaj tekst ima za cilj da ostane kao svjedočanstvo koliko je jedna mala zajednica kao Lohinja dala za ovu slobodu i Bosnu i Hercegovinu.Krv naših ranjenih heroja i Šehida je prolivana na svim znacajnijim ratištima od Lendica ,Olova,Barakovca,pa do kucnog praga u Donjoj Lohinji.
Zato Bosna nije obična zemlja po kojoj se ore i sije,ona je zemlja natopljena krvlju ranjenih boraca,heroja i Šehida.A takva zemlja se zove..DOMOVINA.
Bože cuvaj Bosnu i Hercegovinu našu domovinu.
Bože svojom milošcu nagradi sve nase borce koji su branili našu Domovinu,posebno one koji su dali dijelove tijela i teško su ranjeni na putu do slobode.
Bože nasim Sehidima koji dadoše živote za Domovinu,podari lijepi Dzenet.
El-Fatiha.