Priča o Omeru ,je priča o ljubavi,možda najvećoj koja se dogodila u ovoj našoj Lohinji.Omer je bio lijep i naočit momak koji je zano zapjevat i šargiju posvirat ,kao rijetko koji momak u to vrijeme.Zbog toga su osam braće Šestana ćesto pozivana i rado viđani po sijelima i druženjima,jer je to uvijek značilo dobru zabavu i raspoloženje ,uz Omerovu pjesmu i šargiju.
foto (Salko Šestan je danas očiti dokaz da se u Šestanima uvjek znalo lijepo zapjevati)
Jedne večeri krenu oni sa bratom Suljom u Orahovicu Donju,na tada poznato okupljalište mladih koje se zvalo Pećinik, u naselju Rijeka.Suljo je tada ašikovao sa Fatimom (Murata)Alihodžić,koju je kasnije i oženio.Lijepa ljetna noć ,puna sevdaha ,pjesme ,zvuke šargije ,i manjih skupina omladine koja je dolazila na poznato okupljalište ,kao da je ukazivala da će ovo biti posebna noć,koja će se generacijama prepičavati po sijelima…i bila je.Kako su dolazili tako su se i odvajali po grupama.Jednu veću grupu predvodili su sedam braće Bajića iz Donje Orahovice.Došla je i grupa sedam braće Muslimovića iz Rašljeve ,koja je takođe izabrala sebi malo izdvojenu lokaciju na Pećiniku.Posljednji koji se izdvojiše,malo bliže rječici, bili su braća Šestani.Ostali koji su dolazili uglavnom su popunjavali središnji dio na omalenom placu.U jednom trenutku sve se utiša ,samo su čuli zvuci uštimavanja šargija,kao da se čeka da neko označi početak sijela,To je bilo nepisano pravilo i znak da pjesma krene…Prvo se začu šargija a onda i pjesma iz pravca Bajićke grupe…
-“Bog je jedan a Bajića sedam”,-začuše se riječi tada dobro poznate meleodije,…nešto kao himne Bajića.
Zapjevaše i braća Muslimovići,neke svoje pjesme,a onda se začu Omerova šargija i pjesma.Prođe malo vremena ,a omladina poče da prilazi oko braće Šestana ,da čuje i vidi ko to pjeva.Oni pozadi počeše se propinjati i tiskati da priđu bliže da vide i uživaju u zvucima šargije i Omerovoj pjesmi.Što je više sijelo odmicalo počeše dolaziti i stariji ljudi i žene iz obližnjih kuća da i oni vide odakle dolazi tako lijepi zvuk i pjesma,Uskoro se cijela masa cura i momaka preselila na obalu rječice oko osmorice braće iz Lohinje.Ostali “šargijaši” su već odavno odložili istrumenete,a neki oko sebe počeli okupljati grupu nezadovoljnika, kojima se ovakvo sijelo i podređen položaj,nije baš svidjelo.U jednom trenutku se kroz masu poče probijati jedan iz te grupe nezadovoljnika,noseći sa sobom deblju granu ,kojom po glavi udari Omera.Od udara u glavu grana se polomila ,i tada otpoče masovna tuča, ….ali Omer ni jednog trenutka nije prekinuo pjesmu.Zapjevao je Omer još jače i drskije, okružen braćom koja ga je branila.Najveći među braćom i najsnažniji bio je Hafiz Abdulah.I kao što to obično biva u jednom trenutku oči u oči našla su se dva prijatelja na različitim sukobljenim stranama i to Hafiz Abdulah i Osman Babić.
-“Nek svi udaraju samo nemoj ti jarane”-povika Osman.
I tu kao da se situcija malo umiri,i masa poče da se razilazi.Ali Pećinik se nebi tako zvao ,da iz mase ne poletiše pećine i natjeraše braću Šestane da spas potraže u koritu rijeke sakrivajuci se za drveće koje je raslo uz obalu.Kažu da su sledeći dan ljudi dolazili da obiđu mjesto sukoba.Na drveću pored rijeke nije uopšte bilo kore,koja je poskidana od velikog kamenovanja koje se tu noć desilo. Omer je bio omiljen na svakom sijelu,zvali su ga po cijelom kotoru Gračaničkom,zbog toga je otac Osman bio stalno nezadovoljan i ljut na Omera,jer poslove na imanju ovaj i nije baš volio.Velika porodica koju je trebalo prehraniti natjerala je Osmana da uzima i obrađuje pod zakup zemlju Halilbegovića.
Na toj zemlji uvijek se sijao bostan,pa kad počne da zrije uvijek je trebalo da ga neko čuva.To je bila uvijek Omerova obaveza ,pa je cijelu noć do Sabaha odzvanjala šargija u bostaništu .Nekada bi Omer sa sobom vodio dva bratića Adema i Husejna da ga zamijene a on bi odlazio na neko sijelo,najčešće je išao nekim sestrama koje je on,zvao Valjevke jer su se vjerovatno prezivale Valjevac.
foto(braća Đulić Fadil sa šargijom i
Đulić Medžid.Slika je nastala 1945 u Gračanici,su dio šestanske loze,od majke Sabihe ,kao dokaz da se Šestani uvjek znali dobro zapjevati)
Ta sijela su znala potrajati do iz ponoći,a kad bi se vraćao ponovo u bostanište, Omer bi zapjevao i zasvirao šargiju,tokom cijelog puta.Zvuci šargije prolamali su se dolinom i čuli su se u Lohinji ,čim bio on krenuo iz čaršije niz Stjepnovac.Pa ipak na tim sijelima nije pronašao curu u koju bi se zagledao.Ljubav njegovog života je bila Cvija Đurić iz zaseoka Đurići.Odmah iznad te zemlje koju su obrađivali ,nalazio se zaseok Đurići u kome je živjela Cvija.Omer bi najljepše pjesme pjevao pored bunara na koji je Cvija dolazila po vodu.Vrijeme ,ljudi , i porodice ,nisu imale razumijevanja za tu veliku ljubav,ali nije postojao niko u Lohinji da nije znao za njih i njihovu ljubav.Prolazile su godine,Omer se nikada nije oženio niti se Cvija udavala.Valjda je suđeno da njihova ljubav nije mogla imati sretan kraj…,i oni su se sa tim pomirili.Dugo godina živjeli su onako kako je se tada moralo,razdvojeni u životu,zajedno u velikoj ljubavi.Jednog dana prvo je umrla Cvija,svu zemlju koju je posjedovala prepisala je na Omera.I dan danas tu zemlju zovu “Omerovača”.Sve velike ljubavi kao po nekom pravilu imaju sličan završetak.Omer je uskoro umro,kažu od tuge za Cvijom.Ostaje nada da u ovoj situaciji, i mnogim sličnim,sa kojim je Bosna živjela kroz vijekove,podjeljena na vjere i nacije,svako sa svojim pravilima i zakonima,jedino dragi Bog zna rješenje… i da će jedino On ,negdje gore zauvijek spojiti …..Omera i Cviju.