Kažu,kad se primiče oluja,da tada drveće postaje svjesno svojih korijena.
Danas kada se aveti ,željne ratovanja ponovo bude,i kada se sprema još jedan test i borba za naš biološki opstanak na ovim prostorima,valjda je danas vrijeme da postanemo svjesni onih koji su u prošlom ratu dali ono najvrjednije za ovu državu.Naših poginulih boraca i onih koji su zauvijek ostali invalidi u teškim borbama sa daleko nadmoćnijim neprijateljem.Današnji dan (22.10.)je takođe jedan od onih kojih bi se trebali sjećati.Na današnji dan se dešavala prva drama u jednoj od onih naj težih bitaka iznad Doboja,tačnije na liniji Barakovac-Mujanov mezar-Becanj.
 Tog dana 212 Oslobodilačka brigada ,od jutarnjih sati vodila je jednu od najtežih bitaka na toj liniji.
Nešto prije osam sati  teško je ranjen Hasib Salkanović,a Mustafa Šestan je poginuo.
Sanitet koji je  došao po njih, vozio je Hasibov brat Sejfudin Salkanović.U sanitetu se pored njih nalazio ranjen i komandir druge čete Izudin Kalesić.Treba reći da su tada kao pripadnici 212 brigade učestovali i naši Ćamil Ahmetašević,Rukib Šestan i  Rasim Bećarević.
Ko danas pamti i prisjeca se žrtvi Mustafe Šestana i Hasiba Salkanovića koji je ostao trajni invalid?Ko danas priča i zna o hrabrosti Sejfudina Salkanovica koji je kao vozač saniteta u 212 brigadi prevozio ranjenike pod kišom granata?Od kakvog materijala može biti čovjek i koju snagu treba imati pa voziti sanitet u kome se nalazi teško ranjeni brat i poginuli  prvi komšija?Kakvu hrabrost su imali Ćamil,Rukib i Rasim koji su  uprkos svemu ostali i dalje braniti svoj rov i svoj zemlju.
  Jesmo li sve zaboravili?
Jesmo,…a narod koji to zaboravi,može očekivati da mu se takve stvari opet ponove.
Institucije su zakazale,ostaje nama pojedincima da se borimo da pričamo i podsjećamo..
I ovaj tekst ima za cilj da sačuva od zaborava ,nesebičnu žrtvu naših Lohinjaka .
Mustafa Šestan


Sjećam se Mustafe kao stasitog mladića,nevjerovatne hrabrosti,
Bili smo rodbina i često smo se viđali i razgovarali.Jedamput mi je njegov otac Ramo pričao kako su se u neku bitku na Vozućkom ratištu,njegovi saborci prikrili i otišli bez njega.Kad je to saznao on se spremio i otišao pješke za njima.Iako jedinac u Rame,nije Ramo ni pokušavao da ga zaustavi.Na odlasku samo mu je Mustafa  rekao “Babo ,ja sam komandir izviđačima i moja je dužnost biti sa njima”.
Zadnji put sam ga sreo kod njegove kuće.Sjedili smo ja,Ramo i Mustafa.Pitao sam ga za informaciju koja se desila dan ranije a koju sam čuo od boraca koji su bili na PAMU na položaju “Mehmedvo brdo”
Taj naš PAM je kontrolisao prelaz preko pruge u Sočkovcu.Zbog svog položaja bio je stalna meta tenkova,maljutki,haubica,bestrzajnih topova pa su se oni stalno premiještali da prikriju položaj.Nakon cjelodnevnog dejstva sa Ozrena,Mustafa je otišao na brdo,i da nebi odao položaj, izvukao PAM na čistinu pored stabla kruške i dugo vremana dejstvovao potpuno nezaštićen.Pitao sam ga želi li se vratiti iz 212 gore na PAM,a on mi je tada rekao riječi koje ću pamtiti cijeli život
“Eto, da su me juče ranili na brdu,ja bi otpuzao na prvu liniju da umrem,nije me strah smrti strah me je samo da ne poginem negdje u pozadini.”
Poginuo je kao heroj.

U pripremi ovog članka juče sam bio kod Hasiba Salkanovića.
Iako osuđen na invalidska kolica ,imao sam osjećaj da i danas vodi veliku bitku u želji da ne bude nikom na teretu,i da pokaže da se nije predao.
Pričali smo o ratu,o stradanju Lohinjaka od Lendića,Mačka,Mujanova mezara.
Pričali smo kako smo nezasluženo zaboravljeni.Pričali smo o našoj Školi,o makadamu do njegove kuće ,gdje boravi u Gornjoj Lohinji,o njegovoj borbi da ode u šumu kako bi obezbijedio ogrijev.Pričali smo o svemu,a on je dobar domaćin nije skidao osmjeh dok se u kolicima vrtio oko roštilja.Bilo mi je neugodno sjediti i slušati sve to,svjestan da ako želim nešto da promijenim moram da pričam i da pišem,da bar neke nove generacije koje dolaze ,znaju i ovu stranu istine,i naše istorije.
Želio bih da ovaj tekst shvatite kao odavanje počasti za sve naše poginule i ranjene borce,
Ali da nismo zaboravili ni sve druge heroje,Sjanu,Ćamila,Rukiba,Raseta,i ostale koje nisam spomenuo a o kojim ću pisati u narednim tekstovima…Jer,Ko zaboravi,nek se nada ,da će da mu  se ponovi.

Oni malo stariji  sjecaju se hajr vode na putu Mujkanovac -_Mezarje  u Pribavi.Vodu je prije rata izgradila rahmetli Aziza Šestan.Vremenom, najviše iz razloga ,stalnih radova na putu došlo je njenog oštećenja i potpunog prekida dotoka vode.
 Ove godine zahvaljujuci Azizinim,unukama i unucima prikupili smo sredstva i uspjeli sanirati izvorište a onda izgraditi i Hajr -vodu.

Ovako je bilo ranije…lokacija za divlju deponiju.

A onda je ovako krenulo…Prvo je trebalo očistiti i urediti lokaciju.
Zatim su krenuli radovi na izvorištu.

I radovi na Hajr- Česmi..

Nakon nekoliko mjeseci  laganih radova,uspjeli smo danas vodu staviti u funkciju.

Iako ima još puno radova da se to privede kraju,važno je da smo vodu stavili u funkciju.
Radovi na uređenju okoline oko Hajr vode se nastavljaju ,ali grubi radovi su završeni.

Zahvaljujem se svima koji su pomogli,ali preskoćiću da ih nabrajam uz molbu da im dragi Allah višestruko uzvrati za njihov trud.
Nastavljamo…

Danas smo u organizaciji boračkog udruženja iz mjesne zajednice Pribava,posjetili  uzvišenje “Mačak” u blizini Nikšićke Visoravni,poznato kao jedno od najtežih ratišta u poljednjem ratu.
Poginulim pripadnicima  Pribavske čete:
Kruškić Nežadu,Mehurić Dževadu,Hasanćević Ševalu ,i Šestan Hamdiji,
odata je počast polaganjem cvijeća na spomen  ploču, učenjem Jasina i Fatihe,

Prisutnima su se obratili učesnici bitke na Mačku,saborci poginulih,i Džemal Jukan tada komadant 109 brigade.

Svjedočenja,učesnika bitke,emotivno obraćanje Džemala Jukana,dovelo je do jednog spontanog zaključka ,da heroji ne smiju biti zaboravljeni,njihove porodice, ali i oni koji su preživjeli a njihove zasluge su nemjerljive u odbrani države i čuvanju života boraca tokom naj težih dana rata.Takvi ljudi su davno zaboravljeni od svih nivoa vlasti , u Mjesnim zajednicama ali i u našim komšilucima.Naša obaveza i zadatak je da to popravljamo od danas svaki dan.

Ovako je bilo danas,Pribava i pribavljani  osvjetlali obraz..
A mi?
A Lohinja?

Ovo je spomen ploča sa našeg Šehidskog obilježja.
Dva imena Šestan Hamdija, Hasančević Ševal uklesana na ovoj ploči su naša dva Lohinjaka koja su poginula na “Mačku”.Od četiri poginula dvojica su iz Donje Lohinje.
GDJE SU LOHINJACI DANAS ?
Cijeli dan sam se osjećao neugodno i nisam imao snage pogledati u oči Adi,koji je danas došao da oda počast poginulom ocu ….Hamdiji
ali i svim  ostalim herojima poginulim na ovom ratištu.
Nikoga ne prozivam,ne upirem prstom ni u koga,ali pozivam nadležne prije svih Boračku organizaciju u Mjesnoj Zajednici,zatim Vijeće Mjesne zajednicu,da je krajnje vrijeme da svi zajedno učinimo sve što je potrebno ,da učinimo onaj minimum napora da makar porodicama poginulih sutra možemo u oči pogledati.
Nije samo “Mačak” mjesto stradanja….,imaju i Lendiči i Becanj i druga mjesta gdje su Lohinjaci zajedno sa mnogim drugim položili živote za ovu državu.