Priča o Omeru ,je priča o ljubavi,možda najvećoj  koja se dogodila u ovoj našoj Lohinji.Omer je bio lijep i naočit momak koji je zano zapjevat i šargiju posvirat ,kao rijetko koji momak u to vrijeme.Zbog toga su osam braće Šestana ćesto pozivana i rado viđani po sijelima i druženjima,jer je to uvijek značilo dobru zabavu i raspoloženje ,uz Omerovu pjesmu i šargiju.

foto (Salko Šestan je danas očiti dokaz da se u Šestanima  uvjek znalo lijepo zapjevati)

Jedne večeri krenu oni sa bratom Suljom u Orahovicu Donju,na tada poznato okupljalište mladih koje se zvalo Pećinik, u naselju Rijeka.Suljo je tada ašikovao sa Fatimom (Murata)Alihodžić,koju je kasnije i oženio.Lijepa ljetna noć ,puna sevdaha ,pjesme ,zvuke šargije ,i manjih skupina  omladine koja je  dolazila na poznato okupljalište ,kao da je ukazivala da će ovo biti posebna noć,koja će se generacijama prepičavati po sijelima…i bila je.Kako su dolazili tako su se i odvajali po grupama.Jednu veću grupu predvodili su sedam braće Bajića iz Donje Orahovice.Došla je i grupa sedam braće Muslimovića iz Rašljeve ,koja je takođe izabrala sebi malo izdvojenu lokaciju na Pećiniku.Posljednji koji se izdvojiše,malo bliže rječici, bili su braća Šestani.Ostali koji su dolazili uglavnom su popunjavali središnji dio na omalenom placu.U jednom trenutku sve se utiša ,samo su čuli zvuci uštimavanja šargija,kao da se čeka da neko označi početak sijela,To je bilo nepisano pravilo i znak da pjesma krene…Prvo se začu šargija a onda i pjesma iz pravca Bajićke grupe…
-“Bog je jedan a Bajića sedam”,-začuše se riječi tada dobro poznate meleodije,…nešto kao himne Bajića.
 Zapjevaše i braća Muslimovići,neke svoje pjesme,a onda se začu  Omerova šargija i pjesma.Prođe  malo vremena ,a omladina poče da prilazi oko braće Šestana ,da čuje i vidi ko to pjeva.Oni pozadi počeše se propinjati i tiskati da priđu bliže da vide i uživaju u zvucima šargije i Omerovoj pjesmi.Što je više sijelo odmicalo počeše dolaziti i stariji ljudi i žene iz obližnjih kuća da i oni vide odakle dolazi tako lijepi zvuk i pjesma,Uskoro se  cijela masa cura i momaka  preselila na obalu rječice oko osmorice braće iz Lohinje.Ostali “šargijaši” su već odavno odložili istrumenete,a neki oko sebe počeli okupljati grupu nezadovoljnika, kojima se ovakvo sijelo i podređen položaj,nije baš svidjelo.U jednom trenutku se kroz masu poče probijati jedan iz te grupe nezadovoljnika,noseći sa sobom deblju granu ,kojom po glavi udari Omera.Od udara u glavu grana se polomila ,i tada otpoče masovna tuča, ….ali Omer ni jednog trenutka nije prekinuo pjesmu.Zapjevao je Omer još jače i drskije, okružen braćom koja ga je branila.Najveći među braćom i najsnažniji bio je Hafiz Abdulah.I kao što to obično biva u jednom trenutku  oči u oči našla su se dva prijatelja  na različitim sukobljenim stranama i to Hafiz Abdulah i Osman Babić.
-“Nek svi udaraju samo nemoj ti jarane”-povika Osman.
I tu kao da se situcija malo umiri,i masa poče da se razilazi.Ali Pećinik se nebi tako zvao ,da iz mase ne poletiše pećine i natjeraše braću Šestane da spas potraže u koritu rijeke sakrivajuci se za drveće koje je raslo uz obalu.Kažu da su sledeći dan ljudi dolazili da obiđu mjesto sukoba.Na drveću pored rijeke nije uopšte bilo kore,koja je poskidana od velikog kamenovanja koje se tu noć desilo. Omer je bio omiljen na svakom sijelu,zvali su ga po cijelom kotoru Gračaničkom,zbog toga je otac Osman bio stalno nezadovoljan i ljut na Omera,jer  poslove na imanju  ovaj i nije baš volio.Velika porodica koju je trebalo prehraniti natjerala je Osmana da uzima i obrađuje  pod zakup zemlju Halilbegovića.
 Na toj zemlji uvijek se sijao bostan,pa kad počne da zrije uvijek je trebalo da ga neko čuva.To je bila uvijek Omerova obaveza ,pa je  cijelu noć do Sabaha odzvanjala šargija u bostaništu .Nekada bi Omer sa sobom vodio dva bratića Adema i Husejna da ga zamijene a on bi odlazio na neko sijelo,najčešće je išao nekim sestrama  koje je on,zvao Valjevke jer su se vjerovatno prezivale Valjevac.

foto(braća Đulić Fadil sa šargijom i
Đulić Medžid.Slika je nastala 1945 u Gračanici,su dio šestanske loze,od majke Sabihe ,kao dokaz da se  Šestani uvjek znali dobro zapjevati)

Ta sijela su znala potrajati do iz ponoći,a kad bi se vraćao ponovo u bostanište, Omer bi zapjevao i zasvirao šargiju,tokom cijelog puta.Zvuci šargije prolamali su se dolinom i čuli su se u Lohinji ,čim bio on krenuo iz  čaršije niz Stjepnovac.Pa ipak na tim sijelima nije pronašao curu u koju bi se zagledao.Ljubav njegovog života je bila Cvija Đurić iz zaseoka Đurići.Odmah iznad te zemlje koju su obrađivali ,nalazio se zaseok Đurići u kome je živjela Cvija.Omer bi najljepše pjesme pjevao pored bunara na koji je Cvija dolazila po vodu.Vrijeme ,ljudi , i porodice ,nisu imale razumijevanja za tu veliku ljubav,ali nije postojao niko u Lohinji da nije znao za njih i njihovu ljubav.Prolazile su godine,Omer se nikada nije oženio niti se Cvija udavala.Valjda je suđeno da njihova ljubav nije mogla imati sretan kraj…,i oni su se sa tim pomirili.Dugo godina živjeli su onako kako je se tada moralo,razdvojeni u životu,zajedno u velikoj ljubavi.Jednog dana prvo je umrla Cvija,svu zemlju koju je posjedovala prepisala je na Omera.I dan danas tu zemlju zovu “Omerovača”.Sve velike  ljubavi kao po nekom pravilu imaju sličan završetak.Omer je uskoro umro,kažu od tuge za Cvijom.Ostaje nada da u ovoj situaciji, i mnogim sličnim,sa kojim je  Bosna živjela kroz vijekove,podjeljena na vjere i nacije,svako sa svojim pravilima i zakonima,jedino dragi Bog zna rješenje… i da će jedino On ,negdje gore zauvijek spojiti …..Omera i Cviju.

Bio je to vakat,negdje pred kraj Turske vlasti u Bosni i Hedrcegovini,a prije Berlinskog kongresa i aneksije od strane Austougarske,kada je Osman Šestan  odlučio oženiti  najstarijeg sina Mustafu.Mustafa se zagledao u neku djevojku iz Sokola.Uskoro su prosci otišli u Soko,i isprosili mladu.Dogovore se da svatovi krenu u prvi petak poslije Džume-namaza.I dok su se svatovi u petak okupljali, dođe haber da se mlada udaje u Vranoviće i da su već svatovi  iz Vranovića stigli u Soko.Uskomešaše se svatovi okupljeni u avliji Osmanovoj,i nije trebalo puno da neko ne predloži da se krene u Vranoviće ,da se sačekaju svatovi i otme mlada.Mustafa je zadio sablju za pojas i zatražio od prisutnih da se raziđu,a on sam je krenuo prema Vranovićkim njivama.Za njim su krenuli šest braće i Amidza Ahmet.Sačekali su Vranovićke svatove na nekoj livadi i krenula je bitka u kojoj su braća Šestani uspjeli oteti mladu i dovesti kući.U tom sukobu najgore je prošao  amidža Ahmet koji je rukama uspio uhvatiti sablju, kojom je neki od Vranovićkih svatova  krenuo na njegovu  glavu.Nakon toga  ranjavanja  je ostao invalid u šaku ,koja mu je ostala  poslije  većim dijelom ukočena.I dok su se svatovi ponovo počeli okupljati da proslave ženibu Mustafinu,Kuću su opkolile “zaptije”,kako je narod tada zvao naoružanu osmanlijsku policiju.

foto(zaptie-osmanlijska milicija)

Zaptije su pozvale svatove da se raziđu a Mustafu da vrati mladu i da se preda.Svatovi su se razisli,ali Mustafa je odbio da preda mladu,a uz njega su stali sva šestorica braće i Amidža.
 Ubrzo je krenula bitka između braće i naoružanih zaptija ,pa nakon nekoliko pucnjeva braća su se povukla na čardak.Borba je potrajala još neko vrijeme i sva braća i amidža Ahmet odvedeni  su o “štok”  u Tuzlu,kako je narod tada zvao zatvor.Nakon što su ih odveli, na tavanskim  daskama su se mogle vidjeti rupe od kuršuma,koje su još godinama svjedočile o tome sukobu.Ne prođe puno vremena a stiže haber  iz Tuzle ,da su svi privedeni osuđeni na smrt vješanjem ispred Jalske džamije.

foto(Jalska Džamija u Tuzli)

Kad Osman  primi  haber ,on odmah ode u čaršiju kod Gračaničkog kadije sa kojim je imao jako dobre odnose i zamoli da pomogne ako ikako može.
 Kadija mu reče da ide kući i da dođe za heftu kod njega,a on će vidjeti ima li kakve pomoći.Nakon što je prošla hefta ode Osman kod kadije i on mu reče,da uradi sledeće:
-“Osmane idi kući i zakolji najvećeg  bibca,a onda uzmi još ćup meda i ćup pekmeza,pa to odnesi u kafanu koja se nalazi u blizini Jalske džamije,jer tu dolaze sve kadije na ručak i kahvu.Tu potraži Mehu kahvedžiju i samo mu to uruči,nemoj mu ništa objašnjavat niti ga išta pitaj,samo mu reci da je to donio  Osman iz Lohinje.”
Posluša Osman kadiju,požuri kući pa prikupi sve ono što mu kadija reče,odmah se zaputi  prema Tuzli,i učini sve po uputama koje je dobio.Prošla je otprilike još jedna hefta i svi zatočeni vratiše se kući.Mladu su zaptije vratili  roditeljima u Soko.Priča se da se više nije ni udavala,a Mustafa se nikada poslije nije oženio.