Hafiz Abdulah(Osmana) Šestan…priče i kazivanja.

Sigurno jedan od naj značajnijih i naj poznatijih ljudi koji su živjeli u ovoj našoj maloj zajednici ,bio je Hafiz Abdulah Šestan ,Rođen 1876 godine od oca Osmana i majke Latife zvane Tifa rodom Maglić iz Žepča.

Imao je još sedam braće:Mustafu,Mehmeda,Ibrahima,Sulju,Hasu,Omera,Ramu ,i živio je do 1948godine.Prošle su decenije od njegove smrti, ali ne prođe ni jedan veći skup ili sijelo onih starijih Lohinjaka ,a da se njegovo ime ne spomene sa poštovanjem i divljenjem.U svom vaktu on je bio sve:vjeroučitelj,doktor,vlast,vodeničar,zaštitnik.Ljudi su ga poštovali zbog njegovog  visokog obrazovanja,pa i bojali zbog njegove “ters” naravi  , i ne samo obični ljudi ,nego se i vlast,pa i oružane formacije koje su za vrijeme ratova   ovuda prolazile ,zaobilazile su ga naširoko.U njegovo dvorište ,niko nije ulazio bez najave.Ali čini se da njemu najava nije bila ni potrebna, jer on je znao ono što obični ljudi nisu znali ,…ili nisu imali objašnjenja.Kažu ljudi stari, imao je neku deredžu ,zbog koje je bio poseban.Iako za to vrijeme veoma obrazovan,nikada nije  predvodio  ni jedan Džemat  ,ali je povremeno na molbu pojedinih komšija odrzavao časove vjeronauke.Često je Hanka-Omerovaca  njegova snaha  ,i jedan od njegovih najboljih učenika, znala na nekom Mevludu pročiti neku dovu ili isječak iz Kurana ,koje smo sa pažnjom slušali ,kako mi tako i prisutni  imami.Hafiz  je posjedovao veliku zbirku vijerskih knjiga, koje mu je dao Mula Ibrahim Džafić i koji ga je obučio  perzijsko pismo.Hafiz se ženio dva puta,  jednom iz Pribave Abidom Halidović ,koja je rano umrla i sa njom imao sina Abduhalima koga su zvali Halmo,drugi put je oženio Dilbu iz Lukavice i sa njom imao šestoro djece:Rahimu,Omera,Sabihu,Galiba,Safiju i Kadira.Postoje bezbroj priča o Hafizovom životu i njegovim sposobnostima, ali ispričaćemo samo neke koje se najčešće prepričavaju u narodu.
Prva priča …
kaže da je  jednog jutra ,na Hafizovu avliju došao Hašim Kadić iz   Seone,sa zapregom  koju su vukli volovi.Na kolima je ležao zavezan konopcom   za kola Nuraga Plavšić .Iako čvrsto uvezan  za drvena kola ,nekakvom čudnom i neprirodnom snagom pokušavao je da se oslobodi, a galama i vrisci okupili su cijeli komšiluk.Kada je Hafiz izašao iz kuće,rekli su mu da se Hašimu nešto desilo i da pomogne ako može.Nakon što je prišao kolima,Hafiz mu reče da ga odvežu, a košijama da pomognu da ga uvedu u kuću.Učio je Hafiz dok se bolesnik otimao ,a onda Hafiz upita čovjeka koji ga je doveo ,zna li Nuraga nešto učiti iz Kurana,na što mu rekoše da on zna klanjat.I onda hafiz poče učiti preko posude sa vodom.Kad završi reče bolesniku da uči za njim i ponavlja.Nakon upornog odbijanja  da nešto prouči, na kraju  bolesnik popusti i poče ponavljati za Hafizom , ono što je Hafiz učio.Poslije su ga okupali tom vodom,a nakon toga čovjek reče da je strašno gladan.Donijeli su mu da jede i poslije samo nekoliko zalogaja nesretni čovjek zaspa.Spavao je do podne a onda je izašao iz kuće potpuno zdrav i otišao za Seonu.Nuraga se vratio poslije nekoliko  dana Hafizu na dvorište i u znak zahvalnosti poklonio mu velikog crnog Ovna.

Priča druga

…koju je ispričao Zajim Šestan.
Bila je to negdje pred kraj drugog svjetskog rata,običaj je bio da djeca čuvaju stoku po šumi,Zajim i  Mina pored svoje stoke čuvali su i Hafizovu.Svaki dan pred Akšam su se vraćali sa ispaše a onda je Zajim ulazio u Hafizovu kuću, jer bi im svaki put Hafiz davao neku sitnu nagradu, za uslugu koju su mu činili.Te večeri Zaim je zatekao u kući  da sjede Ahmet Mehinbašić  iz Gornje Orahovice i Ibro Osmić  zvani Išunić iz Donje Orahovice, i sa Hafizom eglenišu.U tom trenutku u kuću su ušla dva partizana koja su došla sa položaja na Vučijaku.Na sebi su imali srpske opanke i šajkače .Odmah sa vrata onaj koji je nosio činove obrati se Hafizu;
-“Stari kako je?.
-“Dobro”-odgovori Hafiz
-“Znaš li stari kad mi “prosudimo” da će svi ljudi biti zadovoljni,napravićemo prugu po svuda i nigdje neće biti stanice, nego će vozovi stajati, ko god digne ruku”
-“Mašalah”-opet reče Hafiz
Nakon toga partizni odoše do sinije koja se nalazila u kraju sobe ,i sa nje uzeše po jedan komad prohe koja se nalazila zamotana u nekom smotuljku.Počeše odmah da jedu ,mahnuše rukom što je trebalo da znači pozdrav i odoše.Prošlo je neko vrijeme dovoljno da oni odu i hafiz započe priču ..
-“Eto kad ovi “prosude “,što ne vjeruju u Boga,neće biti stida i srama ,jer mnogi se neće Boga bojati.”
-“A hoće li oni “prosuditi ” moj Hafize-upita ga Ahmet,kojeg je Hafiz uvijek zvao nadimkom Kadić.
-“Hoće…još prije početka ovog rata ,Mula Jusuf Džafić je govorio,da će ovde posle Franje Josipa ,proći neko vrijeme i opet će zavladati neki Josip koji ce dugo vladati,a ovi u šumi imaju nekog Josipa,i još da će to biti težak period za muslimane, koji u Boga vjeruju.Ali proći će i taj vakat ,jedan pravi vjernik iz Sarajeva kad dođe na čelo,ponovo ce uz Božiju pomoc spasiti našu vjeru.,,samo ce do tada mnogo krvi muslimanske proteći.”-pričao je Hafiz.

foto(Ahmet Mehinbašić)
Nastade tišina koju prekide Ahmet Mehinbašić,ponudivši im da smotaju po jednu cigaru.Hafiz doda neki fišek koga pocijepaše i napraviše papiriće za tri cigare.Uzeše ono malo duhana koje je Ahmet iznio i počeše motati, a Ahmet pomisli u sebi :
-“Valjda ostane za jednu cigaru,da smotam  kade se budem vraćao kući kroz Rečice.”
Međutim po načinu kako su motali,ništa nije ukazivalo na to da će nešto preteći,a onda će Hafiz reći…
-“Šta je Kadiću ,brineš se neće ostati ni jedna za puta…neboj se ostaće ,nafaka samo što nije ušla na vrata”
Uspjeli su povući  još  nekoliko dimova u tišini ,a onda se vrata sobe otvoriše , i neka žena je ušla.Zahvalila se Hafizu što je pomogao nekome iz njene porodice i u znak zahvalnosti ostavila zavežljaj u kome se pored ostalog nalazila i poveća kesa duhana.
 Hafiz je uzeo onu kesu a onda podijelio duhan približno na tri dijela i prozborio:
“Kadiću  nafaka mora doći,to je Allah  odredio”.

Priča treća:
Nije bilo rata na  ovim prostorima a da se  Bošnjaci nisu pomjerali sa svojih ognjista,tako je bilo i u drugom svjetskom ratu kada su u Lohinju izbjegle porodice iz istočne Bosne.

foto(Hanka Šestan-Omerovca)

Hafizov sin Omer oženio je Hanku,koja je iz okoline Goražda izbjegla u Donju Lohinju.Hanka je imala brata Rašida koji je puno nedostajao i stalno ga je spominjala ,i željela da je posjeti,ali zbog velike razdaljine i loše komunikacije to je bilo veoma teško.Jedno jutro Rašid pozove svog amidžu i zamoli ga da zajedno odu u Lohinju,da vidi sestru.Nakon što ovaj pristade ubrzo krenu na put.Kada su stigli u blizinu Lohinje, Rašid se malo našali:
-“Boga mi amidža,idemo tamo gdje valja koljena poderat klanjajući”.
To jutro kao i uvijek Hanka je rano ustala,klanjala Sabah,a onda  zalila kahvu Hafizu,dok je on motao novu cigaru.Hanka ga je tada upitala dali može sa ženama otići tetki Sabihi na kahvu.
-” Možeš snaho,ali prvo pospremi Halminu sobu,jel ti ide brat Rašid i amidža”.
Hanka se silno obradovala, jer dugo vremena nije vidila brata,ali nije joj bilo jasno kako to Hafiz zna.
_”Još snaho… da ti ovo kažem”-nastavi Hafiz,”reci Rašidu kad dođe,nemora on koljena poderat klanjajuci i nek ide idmah tamo sa Halmom,a ti nemoj puno zastajat u Sabihe ,jer oni samo što nisu došli”.
Nakon što je pospremila sobu ode Hanka sa ženama Sabihi,ali tek što je uzela prvi fildžan da popije dotrčaše neka djeca i povikaše da Hanka ide odmah kući jer su joj došli brat Rašid i Amidža.Otrčala je Hanka kući i dok je grlila brata on joj pomalo zbunjeno reče:
“Sestro, reče mi Hafiz kad smo stigli ,da ne strašim amidžu kako ćemo  koljena poderat klanjajući kod  Hafiza,i da nismo obavezni klanjat ako ne želimo,kao da je čuo ,šta sam ja Amidži govorio u putu.”
Na to se Hanka nasmije i kaže mu:
“Znam za to brate,i meni je jutros govorio da ti kazem”

Priča četvrta:

Jedne godine zavladala je velika suša,stradalo je sve, usjevi skoro uništeni ,a narod se sve više birinuo kako prehraniti stoku i sibjan.Sakupe se tako hodže iz obližnjih Džemata,i ugledniji ljudi pa dođu kod Hafiza da pitaju za savjet.
-“Hafize,možeš li nam pomoći jer ova suša prijeti da uništi sve što smo radili ove godine.”
-“Mogu,kaže im Hafiz,ali morate urditi sledece.Neka svi imami povedu djecu koja uče vjeronauku dole pored Spreče,a da bude  i što više ljudi koji mogu doći.”
 Tu se dogovore da se odmah sledećeg dana okupe pored Spreče u što većem broju.Tako je i bilo,skupilo se dosta svijeta i djece koji su čekali Hafizove upute.
“Neka sva djeca počnu skupljati kamenčiće iz Spreče ,u jednu vreću “-rekao je Hafiz.
Poslušali su ga i ubrzo su sva djeca zagazila u rijeku, koja je skoro bila presušila i počela sakupljati kamenčiće u vreću koju im je Hafiz dao.Kada su je napunili Hafiz im reče da je dobro zavežu i ostave ,a on poče da uči dovu.Svi prisutni su počeli da aminaju,ali im Hafiz pokaza da okrenu ruke prema zemlji i nastave aminati.Nakon što je završio učenje Hafiz upita:
“Ljudi među vama ima jedan čovjek koji nikada nije preskočio Farz  od Ikindije,…neka on izađe.Iz mase izađe jedan stariji čovjek koji se prezivao   Mehanović ,koji reče…
-“Hafize ja  nikad u životu,od kada si me podučio namazu,nisam preskočio  ,ni Sunet ni Farz kod Ikindije.”
-“Znam da nisi,zato sada uzmi tu vreću i baci je ponovo  u Spreču”
Ovaj  ga posluša a onda Hafiz reče okupljenima.
-“Hajdi sad brzo odvedite djecu kućama da ne pokisnu”
Ljudi su pogledali u nebo bez i jednog oblaka,sumnjajući u riječi koje je Hafiz govorio.Ali kroz neko vrijeme naišli su tamni oblaci od Doboja i svi su požurili kućama.Priča se da oni koji su se vraćali kroz Lohinju nisu došli ni do Šestana,a velika grmljevina i kiša ih je stigla.

Kraj.

Eto ,to su priče koje narod priča o Hafizu,ima ih još dosta ali o tome u nekom narednom tekstu.

 

Vijeće Mjesne Zajednice Donja Lohinja-Formiran krizni štab

Danas je održana vanredna sjednica Vijeća mjesne zajednice Donja Lohinja i formiran krizni štab u slučaju izbijanja korona virusa u bližem okruženju.

Svjesni opasnosti koje donosi pojava virusa ,a u skladu sa poduzetim aktivnostima  nadležnih općinskih organa,  Vijeće mjesne zajednice donijelo je odluku o formiranju Kriznog štaba.
Na čelu kriznog štaba je predsjednik Mjesne zajednice Husejn Šestan a svi članovi Vijeća MZ, ušli su u krizni štab.
Odlučeno je da se uspostavi puna komunikacija i svakodnevni kontakt unutar kriznog štaba ,a da se zasijedanje zavisno od potrebe i situacije može vršiti svakodnevno.

 Posjećamo sve one koji se vraćaju iz kriznih područija na obavezu javljanja naležnim općinskim i medicinskim službama u skladu sa odlukama nadležnih općinskih i drzavnih organa.
 Svaki slučaj dolaska iz tih zemalja biće evidentiran a od nadležnih službi zatražiće se informacija o broju prijavljenih sa našeg podrucija.
Predsjednik kriznog štaba obavezan je sutra uspostaviti komunikaciju sa nadležnim općinskim službama ,zatražiti upute za dalje djelovanje i o tome izvijestiti krizni štab.
Krizni štab će na osnovu toga donositi odluke i o svemu informisati stanovnike Mjesne zajednice.
Pozivamo sve stanovnike Mjesne zajednice da poštuju odluke i upute nadležnih službi kako bi se nastala situacija što lakše prevazišla.
Trenutno najbitniji brojevi telefona za sve nedoumice:
Do 15 sati zvati
035/368-331
035/369-203
Poslije 15 sati zvati na:
035/369-202

Lohinjaci stradali u ratovima-Prvi svjetski rat.

Nekako davno rodila se ideja da se zabilježe stradanja  Lohinjaka u svim ratovima koji su se desili na ovim prostorima.O ovom zadnjem ratu sjećanja su još uvijek svježa, i sve se manje  više zna, ali o prvom i drugom svjetskom ratu vrlo je malo informacija možda zbog dužeg vremenskog perioda,ali i zbog straha da se o tome govori poslije drugog svjetskog rata.
  Malo je sačuvanih dokumenata,sve manje živih svjedoka i njihovih kazivanja ,pa je možda krajnje vrijeme da se “spasi” ono što je preostalo.
  Zahvaljujem se na pomoći profesoru Edinu Šakoviću zatim Arminu Šestanu na pomoći u prikupljanju podataka iz arhive u Beču,ali prije svih se zahvaljujem na pomoći Zajimu Šestanu koji je svojim sjećanjima pomogao da se sačuva od zaborava stradanje naših Lohinjaka.

Prvi svjetski rat i stradanja u vojsci Austrougarske Monarhije
Poginuli:
1.Ahmetašević/ Muje/ Osman rođen 1895 godine
pripadnik jager 6 Bosansko Hercegovačkog lovačkog bataljona Lohinja
poginuo 28.6.1917 godine tijelo vojnika BHFJB nr 3
(ARHIVA popis gubitaka broj 661 Beč 13.9.1917 strana 33-34

2.Bećarević /Musto/Šećo rođen 1882 godine -Korporah
pripadnik treće Boansko Hercegovačke pješadijske  regimente,druga marš četa Lohinja.

Braća
3.Bajrić Ahmet
4.Bajrić Ibro -iza ibre su ostale dvije cure Bajrić Hana udana u Brijesnicu i  Bajrić Hazema udana u Seonu.
Amidžići
5.Mehanović Meho rođen 1880 godine
Treća Bosansko Hercegovačka regimenta treća četa Lohinja
poginuo 23.7.1918.godine
iza njega su ostali sinovi Ibrahim i Muharem i kćerka Hanifa
6.Mehanović Mustafa iza njega je ostala kćerka Ćama udata u Orahovicu
Braća..
7.Šestan Ibrahim-momak
8.Šestan Emin rođen 1896-momak infaterist
treća Bosansko Hercegovačka pješadijska regimenta,3 četa Lohinja,poginuo 15 .11.1915.
(Arhiva popis gubitaka br 341 Beč 30.12.1915 godine stranica 15-40
9.Ahmetašević Meho iza njega su ostao sin  Mehmed<
10.Smajilbašić (Osmana)Mustafa Mujo rođen 1865..infatelist komanda u Skadru
poginuo 28.6.1917 godine
(Arhiva popis gubitaka broj 661 Beč 13 .9.1917.str 33-34
iza njega je ostao sin Mustafa
11.Karosman Mujo-momak
12.Zvorničanin Mujo-nestao
13.Smajilbašić Abdulah -momak
14.Šaranović Meho rođen 1887 godine rezerve infaterist
treća Bosansko Hercegovačka pješadijska regimenta 2 četa Lohinja
umro od posljedica ranjavanja.
RANJENI

1.Šestan Adem rođen 1888 infatelist
treća Bosansko Hercegovačka regimenta 7 četa Lohinja ..RANJEN(ostao bez šake)
(arhiva popis gubitaka br 245 beč 22.8.1915 STRANA 23-37
2.Smajilbašić Adem rođen 1887 godine infatelist
treća Bosansko Hercegovacka regimenta 6 četa Lohinja-Ranjen
3.Šestan Meho rođen 1882 godine Infatelist
Bosansko hercegovačka pješadijska regimenta
šesta četa Lohinja -RANJEN
4.Petrović Blagoja rođen 1887 godine infatelist
Treća Bosansko Hercegovačka pješadijska regimenta
19 četa Lohinja- Ranjen
(arhiva popis gubitaka br 245 beč 22.8.1915 STRANA 23-37

Srazmjer stradanja u prvom svjetskom ratu najlakše je razumiti ako se pogleda ova karta Lohinje iz 1900 godine na kojoj je ucrtano oko 40 kuća.
Iz tih četrdestak domaćinstava poginulo je prema našim informacijama 14 ljudi a ranjeno 4 .