Danas u vrijeme drustvenih mreza,i facebok komunikacije nema te aktivnosti koja može da prođe ne zapaženo.To je veoma  dobro radi samog uvida,objektivnog informisanja ali i masovnije podrške bez koje je nemoguće realizovati neke projekte.Nije uvijek bilo tako, pa su neki važni projekti za zajednicu prošli potpuno ne zapaženo.Naravno oni  koji znaju nesto o tome imaju i obavezu da to ispricaju i  zabilježe,naj više iz obaveze i korektnosti prema ljudima koji su to realizovali.Sad imamo priliku da napokon kažmo…Hvala Vam ,nismo zaboravili.
  Ovo je priča o prof.dr.Himzi Bajricu našem Lohinjaku koji je davno otišao iz Lohinje ,ali Lohinja nikada nije otišla iz njega.

Za ovu priču da je ispričamo moramo se vratiti malo ranije.

Bilo je to u periodu poslijeratne obnove Mjesne Zajednice.Završili smo sanaciju osnovne škole u saradnji sa prijateljima iz Padove,a  i Dzamija je proklanjala predvodjena odborom na čijem celu je bio Said Smajilbasic.Vrijeme je bilo da se sanira dom kulture koji je zaista bio teško ostecen ,pogođen sa nekoliko granata koje su imale za cilj da uniste telefonsku centralu.Obrcali smo se redom za pomoc svima, ali uzalud POSTA i  trgovina Bosna nisu bile zainteresovane da nam pomognu, jer su skoro svi njihovi objekti na opštini bili u slicnim situacijama.Penjali smo se po krovu da bar zaštitimo od prokisnjavanja.A oda krece privatizacija i trgovina Bosna daje naš dom kulture na licitaciju,tacnije onu četvrtinu koju su koristili.Mi smo to naravno osporili i BOSNA je pokrenula tuzbu protiv MZ.Tokom postupka Bosna je donijela na sud obimnu dokumentaciju iz koje je bilo vidljivo da su oni obezbijedili tokom gradnje velike količine gradjevinskog materijala za gradnju doma pa je sud nakon uvida u dokumentaciju donio presudu da je trgovina Bosna vlasnik spornoga prostora.Zahvaljujuci tadasnjem nacelniku Muhamedu Ibrahimovicu koji je posredovao u direktnim pregovorima sa Bosnom uspjeli smo za 10.500 km otkupiti taj prostor.Zakljucen je dogovor gdje   smo dio novca isplatili odmah,a razliku je poslije isplatilo VMZ koje je vodio Nihad Ferhatovic -Dzaja.Vjerovatno smo jedina mjesna zajednica koja je na taj nacin vratila svoju imovinu.
  Bio je to traumatican period,i bili smo svjesni da smo samo jedan dio nase imovine vratili u posjed,jer drugu četvrtinu doma svojatala je POSTA,i svaki razgovor na temu nase imovine i naknade za korištenje završavao je ucjenjivackom politikom,i prijetnjama,da ce pošta iskljuciti telefone i izmjestiti centralu na drugu lokaciju.
  Mjesna zajenica svjesna da nemože biti odlaganja,pa  smo na radni sastanak pozvali tadasnjeg Nacelnika Muhameda Ibrahimovica i zatražili da se ponovo uključi i posreduje u pregovorima sa Poštom.

   Dobro se sjecam reakcije tadašnjeg nacelnika kada  samo tražili da nam pomogne,a on se samo.nasmijao i rekao
-Pa dobro ljudi znate li vi da tražite od mene da Vam  pomognem… a prvi covjek BH -Telekoma u Tuzli je covjek iz Lohinje i zove se Himzo Bajric,zar nije logično da ja od Vas tražim da Vi pomognete meni ako nesto zatrebam.
  Poslije toga sve je islo lahko.. rahmetli Hadzija Mujo nam je dao broj i ubrzo je uspostavljena komunikacija.   Himzo je pozvao na sastanak  na kom smo mu obrazlozili problem,odmah je poslao stručnjake koji su zajedno sa tadašnjim predsjednikom MZ Husejnom Š. obišli prostorije i upoznali se sa situacijom.U narednih nekoliko dana dobili smo pismeno rješenje gdje je BH -Telekom odredio kiriju od 250 km mjesecno.

Vise od same kirije za zakup bila je cinjenica da smo napokon priznati kao vlasnici doma,a tih 250 km je tada bilo pravo bogastvo obzirom da tada Mjesne zajednice nisu imale nikakvo redovno finansiranje.
Tih 3000 km godisnje bilo je dovoljno da se te godine zamjene crjepovi i zakrpe rupe na fasadi doma nastale granatiranjem sa Ozrena.Ta odluka je takodje uvela  Mjesnu zajednicu u posjed svoje imovine .

Sada je došlo vrijeme da se i ta priča zabilježi i ispriča,kako bi se odala zahvalnost covjeku koji je sve to omogucio,a mi nikada nismo imali priliku da mu kažemo: -“Profesore  Himzo Bajricu hvala ti za sve što si uradio za svoju zajednicu i hvala ti što bez obzira gdje si otisao iz Lohinje,nisi dozvolio da Lohinja ode iz tebe.”
 

Sjecam se Sabrije Ahmetaševica kao čovjeka koji je mogao biti primjer današnjim aktivistima i politicarima.Uvijek prvi i uvijek primjer u svakoj akciji,prvo  svojim radom ali i novčanim sredstvima.

I danas ljudi pricaju, ako ste u to vrijeme, započinjali gradnju  kuce,da je prva tura kod prevoza materijala uvijek  bila od njega.Zato su ga podjednako voljeli  svi ljudi u Lohinji bez obzira na nacionalnost.Takav ugled u narodu bio je presudan da ga izberu za predsjednika Saveza Komunista,što je tada bila naj veca politicka funkcija u MZ.
 Pocetak osamdesetih godina bio je period koji je obiljezio Sabrija Ahmetasevic.Prvo kao jedan od osnivaca i prvi predsjednik nogometnog kluba “Mladost”,a kasnije i jedan od pokretača akcije za dovođenje prvih telefona u Mjesnu Zajednicu.

Fudbalski klub “Mladost”pod njegovim rukovodstvom bio je primjer dobre organizacije.Odmah po osnivanju  kluba,Sabrija je svojim sredstvima kupio novu opremu za klub.Takode je svojim ličnim sredstvima ,za svaku gostujucu utakmicu obezbijedio  autobus za igrace i navijace,a poslije utakmice za sve igrace bili su obezbijeđeni cevapi i osvjezenje.Dobra organizacija dala je i dobre rezultate,pa je nogetni klub uvijek bio u vrhu lige u kojoj se takmicio,ali zbog toga što nisu imali svoj stadion nikad nisu ni mogli uci u visi rang takmicenja.

Privatni poduzetnik,farmer,donator i aktivista Sabrija je bio primjer  i uzor
ali i cvovjek koji je uvijek pruzao pomoc ili davao savjet.

   Pred pocetak rata,angazovan je u rezervni sastav policije,i u tome periodu posebno se angažovao  na očuvanju mira,sto je bio veoma zahtjevan zadatak u mjesovitoj sredini kakva je bila Donja Lohinja.Do zadnjeg dana života borio se za ideju Bratstva i Jedinstva u koju je čvrsto vjerovao i nadao se da ce nas ipak rat zaobici.

Tog 19 maja 1992 godine krenuo je da preuzme smjenu ,na skretanju prema Gornjoj Lohinji.

Iz vrbaka sa druge obale rijeke Sprece,pogođen je iz zasjede pjesadijskim naoruzanjem i bio je prvi poginuli branitelj na nasoj opstini.Mnogi lohinjaci vjeruju da su baš njega čekali jer su trazili naj boljeg.

Ako postoji simbolika onda je pucanj u Sabriju bio i pucanj u Bratstvo i Jedinstvo koje je on predstavljao i za koje je živio.

Pucanj u Sabriju bio je pokusaj da se ubije i ideja za koju se borio do zadnjeg dana svog zivota,među svim Lohinjacima koji smo živjeli i poznavali Sabriju  u tom vremenu ,ostala je duboka rana ,ali radi njega i radi svih naših Šehida koji su dali živote za BiH,ostala je da živi  ideja o građanskoj državi BiH,ravnopravnih naroda koji u njoj žive.To mora ostati trajno opredjeljenje za koje cemo se boriti .

I ovaj tekst i sjecanje na naseg SABRIJU AHMETASEVICA jedan je od načina da se borimo za ovu drzavu i ovu nasu zajednicu,a njega isticemo kao primjer.

Neka je vječiti Rahmet,nasem Sabriji i svim našim Šehidima…i neka im je lahka zemlja Bosanska.

1. Znali smo se mi Šestani okupiti cesto,ali obavezno u  ljetnim danima kada smo sakupljali  sijeno, i to jedan dio porodice na “Mehmedovom brdu”,a drugi dio u “Hadžijinoj Bari” ili “Polju”, kako smo  zvali taj rubni  dio  Lohinje  uz  Pribavu ,gdje živi pola naše porodice.Svi smo se uvijek radovali okupljanju i druženju a naj česce desavalo ,pored lokalnog izvorišta vode koji je koristila cijela mahala.
2. 
    Mustafa Šestan je nosio djedovo ime,rođen je u proljece 1971 godine,i bio je medju  najmladjim u porodici,ali se to nije dalo naslutiti po njegovoj fizionomiji jer je to bio golem momcina,izrazito visok ,izuzetno krupnih ruku,i vječitog širokog osmijeha.
   Otac Mustafin, Ramo…bio je vrijedan i čestit insan.
   I tako dok svi radimo,Čekamo mi podne da on podvikne:
   “-Šestaaaaniiii kahvaaaaaa”
   I svi koji ga čuju odlože halat,i krenemo prema hladovini ogromnog stabla trešnje ,pa poliježemo na prosušeno sijeno gdje nas ceka kahva u onim starim velikim fildžanima i hladna voda nasuta u tikve.
   Ramo i Mustafa su vec pripremili veliku stožinu za sijeno,pa sad kada smo se svi okupili i malo odmorili on bi ustajao da je ispravi i udari u zemlju.
   Niko to nije radio bolje od njega i svi smo se veselili još jednom poznatom ritualu koji se prepričavao na sijelima .
    Ispravi Mustafa onu stožinu zaoštrenu bez greške,a on se sagne skoro do zemlje ,obuhvati je onim širokim rukama i nagne malo na sebe pridržavajuci je čelom glave.Neko vrijeme se svi umire i prestanemo da dišemo.
   Ispravi se tada golema momčina ,podigne stožinu iznad glave ,i onda je snažno udari u zemlju.Sve isto ponovi jos jednom i gotovo.Samo je on mogao usaditi stožinu  od dva udarca.
   “Mašalaaaaa”-vikali bi oni stariji Sestani, … “isti djed Mustafa”..
    A Ramo se smješkao i svaki njegov pokret ili izgovorena riječ kao da je govorila…”Nema tog posla koji nemožemo nas dvojica završiti”.
3. 
     Bilo je ljeto 1994 godine,rat je bijesnio na sve strane,ali vec se vidjelo kako od onih seoskih straža izrasta ozbiljna armija.
   Utvrđene linije,Vojska u pripravnosti,manevarske čete koje odlaze na ratišta i vracaju se sa zarobljenim oružijem i opremom.
   Lovačko oružije zamijenjeno je automatskim,a na okolna brda se rasporeduju Pamovi,bestrzajni topovi,i minobacači svakog  kalibra.Mustafa se od prvog dana ukljucio u odbranu kao dobrovoljac, prvo u TO,zatimu 111 brigadu i na kraju u 212 BO-brigadu Gracanica.
   Odlaskom u 212 brigadu i česti odlasci na teren,doveli su do toga da je Mustafa sve rjeđe navracao kuci,a priče o njegovoj hrabrosti pričala je vojska u rovovima i zemunicama,i ljudi na sijelima kraj vatre ili svijece.
   Kad sretnem Ramu i upitam ga za Mustafu,on bi uvijek govorio:
   -“Ej da ga može ko nagovoriti da se vrati u Pribavsku četu,da je malo više kod kuce,ostadosmo ga željni ja i majka Hanifa…možda bi tebe i poslušao,…eto prije par dana nocio kod kuce,a četu mu digli naveče na Vozucu…njemu poručili kad se odmori pa  da onda ode u pripravnost,a on se spremio ujutro i otišao pješice za njima…Cijelu noc nismo oka sklopili slušali smo ga dok priča kako cemo sigurno pobijediti u ovom ratu i kad se sve završi da ce on biti oficir.”
   Vecina zemlje koju smo posjedovali nalazila se izmedju prvih linija,pa ova koja nam je ostala,a nalazila se u liniji stalnih sporadičnih pucnjeva od neprijatelja sa “Vrle strane” prema našem “Pamu” na vrhu Mehmedova brda,morala se obrađivati po svaku cijenu.
   Poranimo mi tako ujutro rano ,kosimo dva dana dok nas ne vide od  magle,  onda pokupimo i odmah vozimio sijeno dok se magla ne raziđe.
   Ali jedan dan magla je ustala brže nego ranije i mi nismo uspjeli potovariti sve plastove ,pa su nam tri veca ostala na brdu na otvorenom dijelu u zoni čestih dejstava.
   U ravnici je magla ustajala ranije,i pamovi sa Ozrena  otkrili  su Ramu i Adema u polju gdje su zaglavili sa traktorom dok su pokušavali izvesti natovareno sijeno… i poceli su po njima da dejstvuju.Kada su htjeli odustati i ostaviti traktor, pojavio se Mustafa i pomogao da se iščupaju i krenu prema kuci,a on se zaputio prema “Pamu” na vrhu brda,zatim ga iznio na sred brda  pod krušku, kako nebi otkrio položaj i ugrozio saborce pa otvorio vatru…onoliko koliko je imao municije.
   Nakon razmjene vatre ,uslijedilo je granatiranje i detonacije ,tri ili četiri razlicitog  kalibra…i onda tišina.
    Sledeci dan kad smo otišli po sijeno,nismo ga zatekli  jer su ga granate ponovo razbacale po njivi ,ali smo zatekli Mustafu kako hoda po brdu i sakuplja dijelove od projektila.
   -” Ej rodjaci oni su od vasih plastova pomislili da su nove zemunice i da se ponovo ukopavamo.Gađali su  ove plastove tenkovima i maljutkama,a i ja im nisam ostao duzan za ono pucanje po traktoru.Dobro se zavrsilo a vi ovo bolje ostavite jer je puno gelera.”
     Malo smo jos sjedili i smijali se,pa sam iskoristio priliku  da ga upitam,ono sto me je Ramo zamolio da probam:
    -“Musa a sto se ne vratiš ovdje u jedinicu na “Pam”,ti si ovdje prvi bio,u vojsci si to služio,to je tvoj vojnički rod,znaš da bi te i u komandi rado pustili,a i Ramo i Hanifa bi se čestito naspavali.”
    Nastala je tišina kao da je na trenutak razmišljao ,a onda reče one riječi koje cu pamtiti cijeli život.
   -“Znas rođo ,ako bi me ovde slučajno ranilo….vidiš li koliko je dole daleko prva linija pored Spreče,….e rodjo moj vidis koliko bi ja morao puzati da umrem dole na prvoj liniji…Rodjo puno daleko za otpuzati.”
   
   

   Prva linije odbrane na potezu od Tunela,prema Barakovcu-Mujanovom Mezaru-i dalje prema Lukavici,je dio ratišta iznad Doboja gdje su se linije  cesto pomijerale.Tog dana 22.10.1994 godine pripadnici 212 BO212 brigade zajedno sa ostalim jednicamaARBiH, pokušali su neprijatelja pomaknuti prema Doboju dalje od dominantnih kota oko Becnja,sa kojih je konstantno ugrozavan život stanovnika Svjetliče,Klokotnice i Lukavice.Mustafa je predvodio kao komandir izvidjacki vod sastavljen od prekaljenih najboljih boraca.

Kretali su sa Barakovca  naj dominantnije kote prema Radicima, i nakon žestoke razmjene vatre pogodjen je oko 7 i 30 gelerom granate.Nekako u isto vrijeme nekoliko stotina metara dalje u reonu Mujanova mezara oko 7 i 45 tesko je ranjen nas Lohinjak Hasib Salkanovic-Pičo.
 Zajedno su natovareni u sanitet i krenuli su pod jakom vatrom iz pravca Ozrena prema Lukavici,a vozač saniteta je bio Salkanovic Sejfudin-Sjano…Hasibov brat.U sanitetu cak trojica Lohinjaka.
Svi oni su naši heroji i ovaj tekst ima za cilj da ostane kao svjedočanstvo koliko je jedna mala zajednica kao Lohinja dala za ovu slobodu i Bosnu i Hercegovinu.Krv naših ranjenih  heroja i Šehida je prolivana na svim znacajnijim ratištima od Lendica ,Olova,Barakovca,pa do kucnog praga u Donjoj Lohinji.
Zato Bosna nije obična zemlja po kojoj se ore i sije,ona je zemlja natopljena krvlju ranjenih boraca,heroja i Šehida.A takva zemlja se zove..DOMOVINA.
Bože cuvaj Bosnu i Hercegovinu našu domovinu.
Bože svojom milošcu nagradi sve nase borce koji su branili našu Domovinu,posebno one koji su dali dijelove tijela i teško su ranjeni na putu do slobode.
Bože nasim Sehidima koji dadoše živote za Domovinu,podari lijepi Dzenet.
El-Fatiha.