Larisa Suša
PRIČA O JEDNOM BISERU
Rano jutro 03:30 budim se neće san na oči. 11.04.2018. i 6. dan teške borbe za život moje majke (nene). Iscrpljena sam pokošena spoznajom da je kraj blizu i da više ništa učiniti ne mogu ni ja niti ljekari. Misli se motaju vraćaju slike nekog boljeg vremena i moram da to zapišem… da se ne zaboravi, da ja ne zaboravim. Ne mogu ni upola napisati sve što bih željela reći. Sada je sve u Božijim rukama… Sjećanja naviru u bujici emocija… smjenjuju se slike kao na traci… nagone osmijeh tugu, sjetu, radost, sreću pa ponovo tugu i bol.
Davne 1939. Godine rodilo se žensko dijete jedno od njih osmoro Ćerka Isme i Ahmeta vrijednih i čestitih ljudi zemljoradnika težaka. Rasla je tiho i uvijek, ali uvijek vrijedno i radino dijete bila. U teško vrijeme rođena… Drugi svjetski rat borba za preživljavanje i postratni period prve su uspomene lijepe djevojčice koje mi je kao majka (nana) prepričavala.
foto(
„Ja sam šćeri moja rano morala početi raditi. Nas puno sitnih glava u kući, a babi i mami moralo se pomagati. Nije ti majka nikada išla u školu… nismo mogli svi, a volila sam da jesam. Babo je vako biro, nas vrednije na njivu i govedima, a oni koji nisu bili plaho vrijedni išli su u školu. Ja sam se na njivi čuvajući stoku naučila svašta šćeri moja. Samouko sam počela šiti jer me je bilo išćil i sebi i sestrama sašiti haljine… eto vidi i danas majka zaradi i kuću sam napravila šiveći. Moj Osman meni je obezbjedio penziju, ali mašina mi je uvijek još jednu platu donosila”
Govorila je majka kroz osmijeh… sa puno ljubavi pominjući svoje mile roditelje braću i sestre, supruga.
U svakoj ispričanoj priči uvijek je bilo blage sjete i puno osmijeha i pozitive na uspomene iz djetinjstva… sjetve, žetve i težački život u njenim pričama nikada nisu bili teški. Kroz redovne posjete i provođenje većeg dijela raspusta, obilaske familije i rad vrlo rano upoznala sam krajolike naše Gračanice… njive Selišta, Durać, Orahovicu Donju, Gornju, Turkoviće, Dobrnjiće, Hotilj, Ratiš, Pribavu Lohinju Gornju i Donju, Spreču i Sprečko Polje. Bila sam prvo unuče i svi dragi mili članovi porodice nekako uvijek posebnu su mi pažnju posvećivali. Dajidže, Tetke, Dajnice, komšije i ostala mnogobrojna rodbina i komšije. Tek danas sam shvatila zašto je to tako bilo… Moja majka dobro je činila svima oko sebe… Pažnjom prema meni zapravo vraćali su njoj dobro.
Djevojčica je porasla rano i sretno se udala za ljubav svog života mog djeda Osmana. U kratkom ali sretnom braku na svijet je donijela 2 sina i tri ćerke. Život ju nije mazio, za sve što je željela morala je mnogo raditi. Svoju djecu i nas unučad učila je ličnim primjerom kako se u životu treba i mora boriti… poštenim radom. Sa 27 godina i petoro sitne djece prerano i pretužno ostala je udovica. Cijeli svoj život posvetila je svojoj porodici i uspomeni na svoju jedinu ljubav svog Osmana. Svojim pričama o našem djedu zadojila nas je ljubavlju i poštivanju prema čovjeku kojeg niko nismo znali. Slušajući njene priče činilo mi se da bi se iz istih mogao napisati divan roman o vječnoj ljubavi i odanosti. Život je učinio da tiha mirna djevojčica postane sinonim snage i borbenosti. Bila je heroina svog vremena. Žena koja je sama izgradila kuću sa svojom dječicom, među prvima u selu imala kupatilo, TV… bio je to veliki uspjeh u to vrijeme. Majka je na svoj osebujan način u isto vrijeme bila jako stroga žena sa autoritetom, a ipak puna pažnje, topline i brižnosti za sve oko sebe. Za nju negacija nije postojala, a za sve je imala realno, objektivno rješenje. Nikada se udala više nije. Svoju dječicu izvela je na put, odškolovala i svima zanat u ruke dala. Sačuvala poštenje i obraz svima nama koji smo ostali iza…
Pored majkine kuće vodi put prema Gornjoj Lohinji (selu u kojem je prije rata živjelo većinsko pravoslavno življe). Poslije rata sretala sam često majkine prijatelje iz tog sela… pri svakom susretu prvo su pitali za nju i njeno zdravlje spominjući njena dobra djela i priče iz nekog boljeg vremena. U našoj kući uvijek je bilo topla gotova nimeta, a vrata su vazda za dobre ljude bila otvorena. Širok je krug prijateljstva koje je naša Biska imala. Kao šnajderica samouk bila je jako cijenjena… spominjali su je uvijek po dobru moji profesori, sportski radnici čijim klubovima je bila jedna od prvih krojačica.
„Eh, šćeri moja, ja ti nisam mogla kupovati svojoj djeci farmerke kada su tek iznišle. Vidim šta su to farmerke i odem u Fortunu u kojoj su se tada pravile sandale od teksasa. Uzmem na metražu pa svojoj djeci sašijem.“
05:15 misli mi prekida zvono telefona… Znala sam i ko je i šta je razlog poziva
22:15 sve je već gotovo vraćam se nedovršenom tekstu…
Tako se snalazila moja Biska uvijek kako je najbolje umjela samo da joj djeca nikada ne osjete da su siročad. Misli se motaju i sada sa osmijehom se prisjećam njenih posjeta našoj kući. Redovni su bili posjeti petkom na pijačni dan, kada nam je majka pune cegere povrtline i raznih mirođija donosila. Pravila se kuća težak period i za moje roditelje, majka je uvijek znala onako „sasvim slučajno“ utrefiti šta to treba i kada treba. Priglavke, kape, šalovi kompletići, pelerine, suknjice i haljinice sve su to njene vješte ruke radile. Ja sliku i materijal, ona gotov proizvod i nikada nije bilo ne može, teško. Sve je ona mogla za sve nas i to takvom lakoćom radila. Sjetim se i svoje mame i njenog poštivanja prema svojoj majci Biski. Često puta sam govorila moja Biska naš sanitarni inspektor. Kada majka dolazi redovno je sve moralo biti na svom mjestu i pod konac. Avlija oprana čista ponjava pred vratima, prozori uglađeni jer nedaj Bože da majka ošajca da mi to nešto ne radimo kako valja. Nije se moja mama bojala svoje majke nego ju je iznimno poštivala i udovoljavala njenim željama upravo onako kako je ona nama svima činila radost. Znala je mama šta njenu Bisku čini ponosnom i sve je godinama činila da održi taj osjećaj. Sada kada sebe samokritički pogledam uvijek se zapitam Bože da li sam joj makar dio vratila za svo dobro koje nam je dala? Mislim da nisam… nikad dovoljno.
Onaj telefonski poziv došao je od dežurnog medicinara. Preselila je moja Bisera. Riješila se preteških muka i patnje od teške bolesti. Suze sipaju kao kiša i zahvaljujem dragom Bogu na njegovoj samilosti. Šta sada kako saopštiti, koga prvoga nazvati, kako ublažiti bol njenim pilićima koji suze rone nad njom i Boga mole da je uzme sebi da se ne pati. Svi smo mi znali ishod i da je kraj blizu, ali nekako uvijek postoji ono nešto malo nade, pa možda sve i ne bude onako kako kažu. Ali zvono od telefona sasjeklo je svaku nadu. Ranim jutrom odlazim u bolnicu… na krevetu mirna i tiha leži… ne čuje se više bolni uzdah iz iscrpljenog tijela… još uvijek topla onakva kakva je uvijek bila. Milujem sada već slabašno predano biće iz kojeg smo svi iznikli. Otkrivam prekrivač i zurim u tihu malu djevojčicu koja se ponovo rodila. Suze liju dok oči po poslednji puta gledaju svu veličinu jednog BISERA koji je život nerijetko vrlo grubo brusio, a on ostao tako sjajan i velik u očima svih nas…
Neka ti je vječni Rahmet dušice moja dobra… ako postoji pravde tebi su vrata Dženeta široko otvoren.